uvod u filosofiju

ponedjeljak, 26.02.2007.

ljepota?

Jer lijepo nije drugo do početak strašnog koji još možemo podnijeti.
(R. M. Rilke, Devinske elegije)

Naišao sam na odredbu ljepote - moje ljepote. Ljepota je nešto žarko i tužno, nešto što daje široko i pomalo nesigurno polje za odgonetavanje. Ako se hoće mogu primijeniti svoju misao na neki osjetilni predmet, recimo na žensko lice, jednu od najzanimljivijih pojava društva. Očaravajuća i lijepa glava, ženska glava, istodobno dopušta misliti - nejasno i neodređeno - na divotu i na tugu; u sebi nosi ideju tuge, otupjelosti, dapače ispunjenosti, istodobno kad je upravo oprečno, čista žar i vitalnost; pridružuje joj se nešto gorčine, koja kao da zrači iz orobljenosti ili očaja. Tajna i žaljenje također su karakteristike ljepote.
Jedna lijepa muška glava ne treba sadržavati, osim možda za ženske oči - potrebno je dobro shvatiti, za ljudske oči - ovu ideju divote, koja je u ženskom licu utoliko privlačnija izazovnija ukoliko je lice u cijelosti tužnije. Ali bit će u toj glavi još nešto žarko i tužno - duhovne potrebe, mračno potisnuto častoljublje - beskorisna moć koja bruji - ponekad neka osvetnička tupost (jer kod tog se predmeta ne smije zaboraviti idealni tip Dandya) - ponekad još - i to je jedna od najzanimljivijih karakteristika ljepote - tajanstvenost, i konačno (da konačno imam hrabrosti potpuno priznati, koliko se osjećam modernim u estetici) - Nesreća. Ne tvrdim da se Radost ne može vezivati za ljepotu, ali moram reći da je radost samo najprostiji ukras; dok je tuga, takoreći, najotmjeniji drug, u toj mjeri (možda bi moj mozak mogao biti začarano zrcalo?) da niti ne mogu zamisliti takvu vrstu ljepote u kojoj ne bi bilo nesreće. Privrženi takvim mislima - drugi bi iskušani od njih u Miltonovom načinu rekli: može se uvidjeti da bi mi bilo teško ne stići do zaključka da je najsavršenije otjelovljenje muške ljepote Sotona.
(Charles Baudelaire)

...Ljepota je strašna, jeziva stvar! Strašna je jer je nitko još nije dokučio niti će to kada moći, zato što Bog stalno stavlja pred nas nove zagonetke. U ljepoti se susreću dvije suprotne obale a oprečnosti istodobno postoje. Ja nisam učen čovjek, brate, ali o ovome sam puno razmišljao. Zbilja, tajnama nema kraja! Mnogo je u životu nepoznanica za čovjekova nejaka pleća. Rješavamo ih kako znamo i umijemo i opet smo na suhome. Ljepota! Nepodnošljiva mi je pomisao da čovjek plemenitog srca i uzvišenog uma, koji se zaputio u život s idealom Madone u srcu, završi u Sodomi. Još je strašnije što se čovjek kojemu je Sodoma u srcu, ne odriče lako ideala Madone i što u dubini duše može poludjeti od istinske čežnje za ljepotom, kao u doba mladenačke nevinosti. Da, široko je ljudsko srce, preširoko. Volio bih da nije tako. Sam vrag zna što sve to znači! Ono što je razumu mrsko i sramotno, često je u srcu milo i drago. Ima li ljepote u Sodomi? Vjeruj mi, mnogim ljudima je Sodoma lijepa. Jesi li znao za tu tajnu? Ono što me užasava je to što ljepota nije samo zastrašujuća, već i puna tajni. Bog i vrag tu se bore, a bojno polje im je ljudsko srce. Ali, ljudsko srce želi pričati samo o vlastitom bolu.
(Dostojevski, Braća Karamazovi)

- ljepota je u susretu kišobrana i šivaćeg stroja na operacijskom stolu
(Lautreamont, geslo nadrealizma)


Gost priređivač: vertebrata

- 18:46 - A što Ti misliš o tome? (10) - Isprintaj - #

srijeda, 21.02.2007.

humanizam?

poruka u boci

ulomak premješten na novo izdanje bloga: humanizam? (ulomak iz Peter Sloterdajk, Pravila za ljudski vrt)

- 15:40 - A što Ti misliš o tome? (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.02.2007.

slavlje?

šampanjac za sve, i pago od naranče i pivo :)

Što će nam sva naša umjetnost umjetničkih djela, kad nam se gubi ona viša umjetnost, umjetnost svetkovina! Nekoć su sva umjetnička djela bila izložena na velikoj svetkovnoj cesti čovječanstva kao znakovi sjećanja i spomenici viših i blaženih momenata. Sad se umjetničkim djelima hoće s velike ceste boli čovječanstva u stranu povući bijedne iscrpljenike i bolesnike na kratki trenutak naslade; nudi im se sićušna opojenost i malo ludila.
(Friedrich Nietzsche, Radosna znanost)

U doba u kojem su, međutim, bogovi uklonjeni, a stara vjera izumrla, slavlja koja je moguće protumačiti iz teološkog interpretacijskog sklopa vode ubogi život, kao što to iz godine u godinu očituje u borbi s privredom i slobodnim vremenom sve slabiji kršćanski kalendar. Podjednako tako i humanističkom idealu posvećena svjetovna slavlja, koja su se temeljila u moći političkih uvjerenja, gube zbiljsku podršku, kao što je to, primjerice, s danima proslave ustava, prisjećanja na jedinstvo i pružanje otpora itd.
U ovaj vakuum, koji je nastupio nakon razgradnje interpretacijskog sklopa, prodire jedan novi fenomen koji bi se smio protumačiti kao nasljednik sklerotiziranih slavlja uvriježenog tipa. Riječ je uopće o dokinuću estetskog predočavanja života u iznimnim situacijama. Umjesto toga, postupno dolazi do estetiziranja samih neposrednih ostvarenja svakodnevice. Naime, ništa nije preostalo što bi svakodnevicu, podarujući joj njezin smisao, nadmašilo kako bi u modusu cikličkog prisjećanja u nju zadiralo i ovoj istoj svakodnevici ukazivalo na njezin načelni smijer. Ovakve je moći postupno, ali uspješno uklonio proces racionalizacije moderne (koji su analizirali sociolozi počevši od Webera sve do Habermasa). Jedan od mnogih ambivalentnih rezultata ovog procesa leži u tome da se slavljima kao reliktima mitova oduzima bilo kakvo više značenje. Utoliko se oni smanjuju na bezazleni ostatak materijalne razonode i uživanja u piću i jelu, na licitarsko slavlje, na kobasice i vino.
Ovo se estetiziranje životnog svijeta, koje odričući se obuhvatnih interpretacijskih okvira svakodnevicu kao takvu izravno estetski preoblikuje, rasprostire se na način nadomjestka. Gdje nije moguće slaviti nešto što bi se isticalo od uobičajene pragmatike, ondje se, koliko je god to moguće, uljepšava ono što se ima. Budući da djelovanja, koja se neprestano umnažaju, ne dopuštaju nikakav prekid, otpada i ona za slavlja karakteristična razdioba neutralnog vremenskog odsječka kojemu se daje poseban naglasak kako bi u izvanrednim i cikličkim trenutcima on sam dospio u svijest ljudi. U moderni, u kojoj bi svaki dan trebao biti šaren, a nijedan siv, nestaje nekadašnji kompenzacijski odnos. Blagdanski rekviziti, naprave, odjeća itd., koji su se na svjetlo dana iznosili u posebnim prilikama, svoje dostojanstvo predaju proizvoljnim predmetima estetskog užitka. U sve je većem zamahu opće shvaćanje slobodnog vremena koje u žargonu, u atitudama, u osobnom pojavnom liku svakome dopušta da sebe samog slavi kako god mu volja.
(Rüdiger Bubner, Estetsko iskustvo)

Čisto ljudsko nastojanje, obično ispunjenje obveze nije još svetkovina, i svetkovinu se polazeći od onoga nesvetkovnog neće moći ni žudjeti ni razumjeti. Mora pridoći nešto božansko, čime postaje mogućim ono što je inače nemoguće. Uzdiže se na razinu na kojoj je sve ''kao prvoga dana'', blistavo, novo i ''prvobitno'': gdje se jest s bogovima zajedno, gdje se pače sam postaje božanskim, gdje struji dah stvaranja te se i sam sudjeluje na stvaranju. To je bit svetkovine.
(Karl Kereny, navod prema D. Barbarić Približavanja)

ulomak premješten na novo izdanje bloga: svetkovina i vlastito vrijeme? (ulomak iz Hans-Geog Gadamer, Aktualnost lijepoga)

- 21:37 - A što Ti misliš o tome? (3) - Isprintaj - #

srijeda, 07.02.2007.

realnost privida?

ulomci premješteni na novo izdanje bloga:

bivstveno nebiće: drugo od bića? (ulomak iz Platon, Sofist i D. Barbarić, Grčka filozofija)

istina i privid? (ulomak iz Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike)

igra kao realni privid? (ulomak iz Eugen Fink, Oaza sreće)

- 22:35 - A što Ti misliš o tome? (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

  • opis bloga: pokušaj sebeuvođenja sabiranjem filosofskih tekstova