Etika bloga (ili o navodnom pravu na ostavljanje svoga smeća u tuđem vrtu)
Evo nezvane prilike za razmatranje jedne etičke situacije – na filosofima je svakako da na takvu prigodu odgovore. Naravno, u vrijeme i na mjestu koje je za to primjereno.
Na moj prethodni post, već ranije unaprijed postan s odgođenim vremenom, da bude objavljen na početku tog točno određenog dana, dobio sam komentar:
"Naš se Davor izgleda prasnuo za Novu godinu! Bravo Davore! Neka se i vama filozofima omasti ponekad, zaslužili ste!" Potpis: spontani aplauz.
Dakle, čovjek se prvi put oglasio na ovom blogu komentarom, nije se predstavio kao netko koga inače poznajem iz bilo kojeg konteksta. Prvi put ga susrećem.
Postoji li bilo kakav zamisliv kontekst u kojem takvo obraćanje čovjeku kojem se obraćaš prvi put u životu ne bi bilo neprimjereno?
Meni se čini da je u svakoj situaciji to barem vrlo loš ukus.
Osobit razlog zbog kojeg je taj loš ukus ovdje bio još manje primjeren je taj da je sadržaj ovog posta ljubavni, i da je s namjerom objavljen na rođendan žene koju volim. I što sam znao da će ga ona pročitati, a na žalost i taj komentar.
Naravno, komentator taj osobit razlog nije mogao znati. Ali i bez toga njegov komentar nije primjeren. Možda je upitno je li zlonamjeran – ja ga nisam doživio kao dobronamjernu šalu. Čini mi se na svaki način potcjenjivački. Ali čak i ako prihvatim da taj nesretni komentator ima tako malo duha i da se kreće u krugovima gdje se takvo što može shvatiti kao dobronamjerna šala, nema razloga da takakv komentar ostavim. Ako je čitao ikad prije ovaj blog, mogao je steći neki dojam o meni i drugim ljudima koji ovdje pišu – nevjerojatno mi je da mu se učinilo da će takav komentar bilo kome biti duhovit.
Nije bilo spora da ću obrisati taj komentar.
Imam li na to pravo?
Formalno, svakako. Pisac bloga ima predviđene opcije za brisanje bilo kojeg komentara na svom blogu. Također ima opcije za zaprječavanje anonimnih komentara, i opcije za zaprječavanje komentara s bilo kojeg bloga, po volji.
Ima i stvarno pravo. Autor bloga priprema tekstove, odabire slike, brine se o cjelokupnom sadržaju bloga. Taj blog je prvenstveno njegovo djelo, mada, svakako, u suradnji s drugima koji prihvaćaju njegovu estetiku. Blog je poput nečijeg vrta, kojeg on uređuje da odgovara njegovim estetskim standardima. Gosti su dobrodošli, no ako neki gost ostavi neko smeće u vrtu, jasno je da će to vlasnik ukloniti.
Dakle, načelno, bilo koji komentar koji se ne uklapa u blog, autor bloga ima potpuno pravo ukloniti.
Blog nije forum – forum je poput trga, javni medij na kome svatko ima pravo pisati u skladu sa svojim ukusom. No, blog je uvijek nečiji blog.
Taj netko je urednik tog bloga, red na tom blogu je njegova odgovornost.
Možda je upitno: trebam li, nakon brisanja, objasniti svoj postupak? Ja sam ga odlučio objasniti. Moj komentar je glasio:
''Naravno, cinizmu se ovakve misli čine naivnima - ali naivnost je pokazatelj punine života, a cinizam je njegova suprotnost: ispražnjenost, šupljost, manjak života. Cinik je zombie. Kao što reče Hölderlin: ''tko misli najdublje, voli ono najživlje.''
Ovaj komentar je odgovor na jedan anonimni komentar kojeg sam izbrisao. Razlog zbog kojeg je brisan jest taj da je gornji post u čast jednog rođendana - pa sam uzeo sebi za pravo najuriti prostake s tog slavlja.
Sretan rođendan.:)''
Razlog brisanja je jasno napisan.
Pretpostavljam da se komentator iznenadio zbog brisanja, pretpostavljam da mu nije bilo drago zbog toga. Zamislite sebe u njegovoj situaciji: došli ste negdje prvi put, pokušali se našaliti, ispalo je neprimjereno, zamoljeni ste da odete.
Niste poželjni.
Što biste napravili?
Ja bih se udaljio. Vjerojatno bih pokušao objasniti da nisam bio zlonamjeran.
No, u svakom bih slučaju želio da se moja neprimjerenost zaboravi, da se briše.
Možda bih napisao ovo: ''Ja nisam mogao znati da je nekome to posvećeno i da je toj osobi rođendan. Ispričavam se ako je bilo neprimjereno, ali nije bilo zlonamjerno – tvoj komentar je pretjeran.''
No, zacijelo ne bih insistirao da je nešto takvo trebalo ostati neobrisano i od toga radio moralni problem.
Uslijedio je komentar:
''Ovo ti nije bilo u redu, Davore! Postupio si suprotno duhu, kojeg tobože ovdje štuješ. Ja se pridružujem čestitkama, nisam htio uvrijediti slavljenika. Ali, zar si ti čovjek koji bi me s proslave izbacio da sam na tvoje čitanje izabranih citata onako dobacio? Što bi bilo veće prostaštvo, moja dosjetka ili tvoja reakcija!? Stidi se! (autor izbrisanog komentara)''
Dakle, da, ja sam svakako čovjek koji bi izbacio nekoga tko je prvi put došao kod mene na čitanje i onako dobacio. Stid bi me bilo da dopustim da to ostane stajati na mjestu kojem sam posvetio svoje vrijeme, energiju i ljubav.
Kojem je to duhu protivno?
I taj sam komentar obrisao, ovaj put bez svoga komentara. Nisam želio toga dana o tome raspravljati. Ukoliko je komentatoru bilo stalo do toga da mi kaže što misli, to je postigao – pročitao sam.
No, čini se da je njemu stalo do većih stvari – ni manje ni više nego da me ''raskrinka''.
Slijedi komentar:
'' autor bloga je izbrisao moju današnju, priznajem, neukusnu ali posve dobronamjernu poruku, potom je izbrisao i moju obrazloženu kritiku njegovog postupka, koja u sebi nije sadržavala ništa neukusnog. očekujem da izbriše i ovo. neka to učini. ne boli me tuđe srozavanje. samo naprijed, pa ću, po tvom uzoru, citirati sva tri izbrisana komentara, time da ću im dodati i četvrti. samo izvoli davore! (autor izbrisanog komentar)
I taj sam komentar, naravno, obrisao, i napisao obrazloženje:
''Danas slavimo. :) Drugi put...''
Dakle, ponovio sam razlog: danas je slavlje. Jasno piše: o tome možemo razgovarati kasnije i na drugom mjestu. Elementarna je pristojnost to poštovati. Već sam tada odlučio napisati ovaj tekst i postati ga nakon ovog dana.
No, naš komentator ispunjen pravedničkim gnijevom ne mari za sitne obzire i pristojnosti. Slijedi:
''Obećao sam, pa ću izvršiti obećanje. Žao mi je što je davor odlučio na ovaj način sudjelovati u rođendanskoj proslavi koju je na svom blogu sam organizirao, pa mu je milije nagurivati se s jednim, kako me nazvao, prostakom neko milovati slavljenicu kojoj je posvetio citate o androginu.
Molim posjetitelje ovog bloga da pažljivo pročitaju moj post i etički se odrede o njegovom ponašanju prema meni. ja znam da se nas dvojica ne poznajemo, da jedan drugome ne značimo mnogo, ovo je virtuala, piši - briši, uključuj - isključuj, ali ipak, ljudi bi trebali biti ljudski u svakom svom postupku.
1.Negdje oko podneva, pročitavši post, što mi nije prvi put, jer mislim da davor bira i piše jako dobro, začudio sam se izborom teme i zapitao se što bi autora moglo potaknuti da upravo nju obradi. Šaleći se, poslao sam mu ovu poruku:
"Naš se Davor izgleda prasnuo za Novu godinu! Bravo Davore! Neka se i vama filozofima omasti ponekad, zaslužili ste!" potpisao sam se kao "spontani aplauz". (nisam siguran je li sve bilo doslovno tako, pišem po sjećanju jer nisam mogao ni sanjati da me čeka jedan ovakav okršaj)
Davor je tu poruku obrisao vrlo brzo komentirajući to u svom prvom komentaru.
2.Naljutilo me to što je on odlučio moju šalu protumačiti kao prostaštvo, a bez da posjetiteljima ostavi priliku da sami o tome sude. uz to, tek je tad spomenuo da se radi o rođendanskom daru, pa tako i slavlju. morao sam odgovoriti svojim drugim komentarom, kojeg sam već cijeloga kopirao, pribojavajući se da bi se i njemu moglo nešto slično dogoditi:
"Ovo ti nije bilo u redu, Davore! Postupio si suprotno duhu, kojeg tobože ovdje štuješ. Ja se pridružujem čestitkama, nisam htio uvrijediti slavljenika. Ali, zar si ti čovjek koji bi me s proslave izbacio da sam na tvoje čitanje izabranih citata onako dobacio? Što bi bilo veće prostaštvo, moja dosjetka ili tvoja reakcija!? Stidi se!" (to je bilo negdje oko 15:30)
3.davor je izbrisao i to, bez komentara. moje je mišljenje da moć brisanja tuđih komentara ne znači i pravo da se tuđi komentari brišu, pa čak i ako ih nije napisao neki stalni posjetitelj. zato sam sastavio treću poruku:
"autor bloga je izbrisao moju današnju, priznajem, neukusnu ali posve dobronamjernu poruku, potom je izbrisao i moju obrazloženu kritiku njegovog postupka, koja u sebi nije sadržavala ništa neukusnog. očekujem da izbriše i ovo. neka to učini. ne boli me tuđe srozavanje. samo naprijed, pa ću, po tvom uzoru, citirati sva tri izbrisana komentara, time da ću im dodati i četvrti. samo izvoli davore! (autor izbrisanog komentar)"
Nakon što sam izbrisao i ovaj komentar, privremeno sam ukinuo i pravo anonimnim komentatorima da komentiraju, jer sam odlučio ne dopustiti nasilje koje je ovaj odlučio sprovesti. Također sam izbrisao i svoj već navedeni komentar u kojem ukazujem na mogućnost rasprave o tako žuđenom pitanju kasnije i drugdje (naime u ovom novom postu).
Potom se on registrirao i postao neki gadljivi tekst, čije bi navođenje ovdje onemogućilo daljnju raspravu, pa ću se praviti da to nije napisao. Naravno, obrisao sam tu gadariju i onemogućio komentiranje s adrese njegova bloga.
Zaključno: ne vidim da je ijedan moj postupak imalo etički sporan (osim možda ove odluke da zanemarim njegov zadnji post). S druge strane, svaki od postova tog komentatora je u najmanju ruku vrlo loš ukus, a i njihova etičnost je krajnje sporna. Radi se o običnom nasilništvu, zagađenju tuđeg prostora, osobito grotesknom uslijed terorističke upornosti dotičnog komentatora.
Molim vas za komentare.
(Napomena: moguće je da do ponedjeljka ili utorka neću biti online, pa neću moći odgovarati.)
|
