so far away...

subota, 27.04.2024.

apstrakcija

U dvorcu našeg malog grada održana je izložba na kojoj sam pokazala nešto svojih radova, nešto nakita i par apstraktnih slika. Ova koju dijelim i s vama bila mi je najdraža, veliko platno sa puno plavetnila i listićima zlata koji su protkali sve to.

U zadnje vrijeme čeznem pomalo opet za slikanjem i to baš apstrakcije. Iako ne znam kud ću s tim radovima, postoji neko veselje iznutra koje traži da mu se vratim. Veselje u tom stvaranju...a zašto baš apstrakcije?
Jer je spontana i nema neki unaprijed određen cilj. U životu kao da to uvijek moramo imati, a u stvaranju...možda i ne, barem ne u apstrakciji. Ono što ispadne, ispadne, nema tu uzrujavanja.

Kao i uvijek, nikad se kod mene ne radi o onome što isprva krenem pisati, nego o nečem puno dubljem, što se prenosi na život. Od one nesreće kao da sam cijelo vrijeme u grču i strahu, možda čak i nekoj depresiji. Ništa me ne veseli, samo radim i spavam...bez pretjerivanja. Dođem doma umorna, pojedem nešto i zaspim oko 8. Fali mi spontanosti i slobode i možda mi baš zato nedostaje i to apstraktno izražavanje.

Pokušavam shvatiti što me to toliko "vratilo unatrag", osim financijski i još uvijek pomalo na dodir bolne noge, ne bi to smjelo ostaviti tolike posljedice. Pa opet, kako sam si i tu postavila očekivanje...ne bi smjelo. Zašto, kome, kako? Ako je ostavilo i ostavlja posljedice, zašto baš ne bi smjelo ostaviti tako dugo? Tko kaže?
Možda mi jednostavno treba malo duže nego što bi nekome drugome. Je li to toliko strašno da moram biti nezadovoljna sobom ako nisam već progurala kroz to? Znam da mnogi imaju i strašnijih problema...meni je moj maleni oduzeo samopouzdanja i dodao straha....tako je kako je. Mogu li to prihvatiti i onda s tim nekim razumijevanjem i prihvaćanjem ići dalje? A ne forsirati samu sebe nekakvim očekivanjima?

UPRAVO SI SAMA REKLA : unutrašnji glas osluškuješ i zato ove I druge slike su rezultat tvog come backa u kreativni svijet kojemu pripadaš.
Lijep je i veliki tvoj korak naprijed

Donabellina • 27.04.2024. u 19:11

Dražesni su ti detalji na slici, ta mala stabalca i ti tirkizni planetoidi s bijelim zmijicama. :) Dobro je da se može otvoriti u punoj veličini. U svakom slučaju sve nas nosi i odnosi neki veliki plavetni val. Radove uvijek možeš poklanjati; moja supruga zadnjih godina radi felt art, i kao slike i kao čestitke, i onda od svega toga 90% pokloni a 10% proda. :)

Grč, strah i depresiju možda najbolje liječi upravo kreativnost, samo se treba baciti u nju kao s neke visoke litice u more. A život - kontam - možemo promatrati na dva načina: ili tako da vidimo konkretnu, figurativnu sliku pa onda ona postaje sve apstraktnija kako se približavamo platnu, ili tako da vidimo apstraktnu sliku pa onda zapažamo sve više konkretnih, figurativnih detalja kako joj se približavamo. :)) Prvi način može nas uplašiti jer najednom gubimo smisao, tlo pod nogama, sve postaje neodređeno, nejasno, proizvoljno. Drugi način iz kaosa apstraktnog stvara red, smisao i svrhu uz pomoć naše vlastite volje, zato što mi tako hoćemo, zato što smo tako odlučili.

Mariano Aureliano • 28.04.2024. u 10:28

Pročitao sam sada i prethodni post. Unatoč groznom događaju i iskustvu, napisala si ga sugestivno i jasno. Pišeš u ovom novom postu da još uvijek imaš bolove u nozi na dodir, nadam se da će i to uskoro završiti. Možda te negdje duboko unutra potresla ta izvjesnost koliko je naš život krhak, kao suhi list na vjetru. Nije nemoguće da iz tih unutarnjih, dubinskih turbulencija iziđeš još jača i s većom mudrosti.

Mariano Aureliano • 28.04.2024. u 10:40

Privukla me vaša slika i ime bloga, a vratilo me u 2006 g. kad sam imala svoj blog adrese so far away. Prelijepa vam je slika i tekst. Čestitam za izložbu. Zadnjih desetak godina apstrakcija mi je bila otkriće izuzetno terapeutsko sredstvo za osobno istraživanje i izražavanje, pored pisanja.
Svoje sam radove dijelila i poklanjala u humanitarne svrhe jer nisam više imala kamo s njima. Sam akt stvaranja i radost koju iz njega izvlačim dovoljni su mi sami po sebi, sloboda kroz slikanje i izražavanje svog unutarnjeg stanja bez ikakvih očekivanja. Uživajte u svakom potezu kista i neka vam slikanje bude putovanje bez određenog odredišta. Jednom kad shvatim kako, stavit ću svoje slike na blog, za sad još ponovno učim kako :)

united colors of life • 01.05.2024. u 21:18

Potpisujem Mariana.
Nije važan cilj, nego putovanje. Stoga, samo slikaj, ako te to ispunjava.
Imam hrpu ispisanaih teka s pečalbe.Poludjela bih da nisam pisala te 2 godine. Nikad ništa od tog nije objavljeno. Stoje u roditeljskom domu.
Lijek.
Što brži potpuni oporavak ti želim od srca.

konobarica • 04.05.2024. u 12:58

<	travanj, 2024					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv