Marketing
apstrakcija
U dvorcu našeg malog grada održana je izložba na kojoj sam pokazala nešto svojih radova, nešto nakita i par apstraktnih slika. Ova koju dijelim i s vama bila mi je najdraža, veliko platno sa puno plavetnila i listićima zlata koji su protkali sve to.
U zadnje vrijeme čeznem pomalo opet za slikanjem i to baš apstrakcije. Iako ne znam kud ću s tim radovima, postoji neko veselje iznutra koje traži da mu se vratim. Veselje u tom stvaranju...a zašto baš apstrakcije?
Jer je spontana i nema neki unaprijed određen cilj. U životu kao da to uvijek moramo imati, a u stvaranju...možda i ne, barem ne u apstrakciji. Ono što ispadne, ispadne, nema tu uzrujavanja.
Kao i uvijek, nikad se kod mene ne radi o onome što isprva krenem pisati, nego o nečem puno dubljem, što se prenosi na život. Od one nesreće kao da sam cijelo vrijeme u grču i strahu, možda čak i nekoj depresiji. Ništa me ne veseli, samo radim i spavam...bez pretjerivanja. Dođem doma umorna, pojedem nešto i zaspim oko 8. Fali mi spontanosti i slobode i možda mi baš zato nedostaje i to apstraktno izražavanje.
Pokušavam shvatiti što me to toliko "vratilo unatrag", osim financijski i još uvijek pomalo na dodir bolne noge, ne bi to smjelo ostaviti tolike posljedice. Pa opet, kako sam si i tu postavila očekivanje...ne bi smjelo. Zašto, kome, kako? Ako je ostavilo i ostavlja posljedice, zašto baš ne bi smjelo ostaviti tako dugo? Tko kaže?
Možda mi jednostavno treba malo duže nego što bi nekome drugome. Je li to toliko strašno da moram biti nezadovoljna sobom ako nisam već progurala kroz to? Znam da mnogi imaju i strašnijih problema...meni je moj maleni oduzeo samopouzdanja i dodao straha....tako je kako je. Mogu li to prihvatiti i onda s tim nekim razumijevanjem i prihvaćanjem ići dalje? A ne forsirati samu sebe nekakvim očekivanjima?
Post je objavljen 27.04.2024. u 12:21 sati.