so far away...

nedjelja, 29.11.2020.

pustolovine...

Znam...radim pa ne pišem...mogu samo reći da je na poslu za sad divno. Svako toliko saznam neki novi benefit...biti dio sistema koji Nijemac pokrene je čast. Svakodnevno srećem mlade i poduzetne ljude s idejama i voljom da se nešto izgradi i napravi, čak i za opće dobro. Ovu tvrtku su kod nas pokretali povratnici iz Njemačke. Tko u ovo doba može reći da je vratio ljude u Hrvatsku?

No, to nije tema. Tema je moj turizam. Sjećam se da sam tamo negdje u osnovnoj otkrila knjige Pet prijatelja. Čitala ih kao luda, sve redom. Psa sam silom željela nazvati Timmy, tata je stavio veto i ostao je bijeli Vuki. Kasnije je zec dobio ime Timmy. Jela sam više nego ikad uz te knjige, valjda su zbog toga bili zahvalni moji. Stričeku Luju...od prije koji dan pokojnom (mojim drugim roditeljima) sam stalno trubila o tome kako želim u pustolovine baš kao i likovi iz tih knjiga.

Prošlo je stoljeće gotovo u kojem sam zaboravljala na to. Sada...danas vodim dio svoje ekipe i dio novih na Kalnik. Od 4 ujutro sam budna i tražim povijesne i ine činjenice. Iskopala sam nešto vrlo zanimljivo jer imam nos za ono što me vuče. Biti će iznenađeni. A ja sam se prisjetila da je najveća pustolovina traganje...traganjem kroz našu toliko bogatu povijest do skrivenih priča, do podataka koji nisu tako lako dostupni...do ideja i vizija kako su nekada neki ljudi živjeli...i što možemo iz svega toga zaključiti.

Ono što vidim da me jako vuče je daleko 5.000 godina u prošlosti. Neka drugačija vremena ako je vjerovati Kezelu u Povratku Boginje. Zanimljivo je da intuitivno sama pronalazim dokaze tome, mjesta koja su te starosti, bilo u Irskoj, Danilu ili Vučedolu....pa i Kalniku.

Navodno, to je bilo doba bez ratova.
Doba ravnopravnosti i ujednačenosti muške i ženske energije.
Doba kad ni porodi nisu bili bolni.
Doba kad...su na Kreti zvjezdoznanci, vidovnjaci i svi ostali predstavnici tih posebnih plemena donjeli odluku.
Birali su hoće li pustiti da ih pobiju najezde divljaka.
Ili će se boriti i postati kao oni.

Odabrali su smrt. A zvjezdoznanka je procijenila povratak...za 5.000 godina. Sada.
Bilo bi vrijeme za mijenjati svijet.

nedjelja, 15.11.2020.

panda normabel

Mogu li ipak neke stvari ostaviti neizrečene?
Mogu li napokon negdje i nekako pustiti kočnice?
Mogu li se potpuno raspasti, na atome, do kraja, sigurna da tu i sada imam podršku?
Mogu li dozvoliti da me vide?
Hoće li me prihvatiti?
Mogu li jednom, napokon, biti samo žena?
Ne biti ratnica, ne biti drama, ne biti borba, beskrajna, protiv sebe i svih?
Mogu li prestati u inat drugima raditi ono što ionako ne želim, samo da im napakostim?
Mogu li biti sigurna?
Jesam li pronašla dom?

Ne znam...znam da se prokleto trudim...skinuti ograde...slojeve i slojeve bodljikave žice. Godine i godine neprihvaćanja...sebe i svih, od same sebe i od svih. Godine borbe i godine SVE JA MOGU SAMA. Godine ganjanja uspjeha, pa onda po još i još i još...a nikada nisi tamo.

Jer tamo ne postoji. Dok ne pustiš. Da te vide i čuju. Da te zaista osjete. I kažu, u redu je. Tu sam, na sigurnom si. Zato...neka si tu, panda normabel. Pa dokle i kako ide...ovo je ipak nov i nepoznat teren na kojem ne znam kako hodati...pa, prvi puta u životu...želim i mogu i ne sramim se zaplesati...

ponedjeljak, 09.11.2020.

perfect day...

Nije mi jasno kako sam ovdje dospjela...zaista...
U subotu smo bili na Bojincu, penjali se po ferati, društvo je bilo predobro, vrijeme, izlet...sve...Dani su mi u zadnjih nekoliko mjeseci postali svi od reda savršeni.

Posao...dobila sam posao. I to onaj u multinacionalnoj kompaniji, za plaću koju sam tražila, uz jedan super detalj. Na godinu dana je, kao zamjena za porodiljni. Taj dio nisam očekivala jer su tražili za stalno nekoga, no evo, odlučili su zaposliti dvoje, jednog za stalno, drugog za zamjenu (iako bi i mene htjeli ostaviti za stalno). Međutim, meni je to idealna stavka jer mi je omogućilo otići ako mi posao krene nakon tih godinu dana bez ikakve grižnje savjesti. Pa nije bilo problem prihvatiti to za sad. Počinjem idući ponedjeljak. Ne znam kako ću nakon ovih tri mjeseca jurcanja prirodom opet sjediti u uredu...zaista ne znam...

Tečajevi, turizam i psihologija polako napreduju. Ovaj tjedan moram napraviti puno toga kako bi imala čim manje posla kad krenem raditi. Još ima i dva manja posla u struci i hrpa nakita koju treba napraviti. Znam, raspored mi je sulud i bez da radim. Pa ipak, nađe se vremena i za šetnje po jezerima i za gledanje filmova...i kave s društvom. Kako, ni sama ne znam...

A on...je iznenađenje samo takvo. Ne znam da li sam ikad bila s nekim zaista posloženim. Definitivno nikad nisam bila toliko opuštena i sretna na samom početku, jer sam vječito preispitivala da li je to dobro za mene i zapravo tražila mane i načine na koje bi me taj netko mogao povrijediti, uništiti povjerenje, zbrisati od mene i slično. Sad...ništa od toga. Poznajem ga dovoljno dugo da znam kakva je osoba i da nema opasnosti od neke drame takvog tipa. Pa ipak, super je otkrivati one neke sitne detalje koji se ne vide dok ti je netko samo prijatelj. Kako vječito lupa neki ritam u glavi. Kako se raspjeva ponekad iz čista mira...ili postane pričljiv. Kako voli neke čudne filmove kao i ja...koliko je mazast zapravo i sretan što je tu.
Koliko smo zahvalni na ovom nenadanom scenariju. Koliko je super provesti dan u nečijem zagrljaju...i koliko ti to zapravo fali, iako ne znaš da ti fali jer...nisi navikao na to.

Zapravo...moja jedina prava veza završila je davne 2009. Čini mi se da je i njegova tako negdje. Otad...koliko god da smo nedefinirani i ja bili zajedno, toliko i nismo. Nije bilo ovakvih vikenda. Sad, sad se osjećam kao Alisa u zemlji čudesa, skroz zbunjeno...ali prokleto sretno.

<	studeni, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv