Mogu li ipak neke stvari ostaviti neizrečene?
Mogu li napokon negdje i nekako pustiti kočnice?
Mogu li se potpuno raspasti, na atome, do kraja, sigurna da tu i sada imam podršku?
Mogu li dozvoliti da me vide?
Hoće li me prihvatiti?
Mogu li jednom, napokon, biti samo žena?
Ne biti ratnica, ne biti drama, ne biti borba, beskrajna, protiv sebe i svih?
Mogu li prestati u inat drugima raditi ono što ionako ne želim, samo da im napakostim?
Mogu li biti sigurna?
Jesam li pronašla dom?
Ne znam...znam da se prokleto trudim...skinuti ograde...slojeve i slojeve bodljikave žice. Godine i godine neprihvaćanja...sebe i svih, od same sebe i od svih. Godine borbe i godine SVE JA MOGU SAMA. Godine ganjanja uspjeha, pa onda po još i još i još...a nikada nisi tamo.
Jer tamo ne postoji. Dok ne pustiš. Da te vide i čuju. Da te zaista osjete. I kažu, u redu je. Tu sam, na sigurnom si. Zato...neka si tu, panda normabel. Pa dokle i kako ide...ovo je ipak nov i nepoznat teren na kojem ne znam kako hodati...pa, prvi puta u životu...želim i mogu i ne sramim se zaplesati...
Post je objavljen 15.11.2020. u 13:41 sati.