Marketing
perfect day...
Nije mi jasno kako sam ovdje dospjela...zaista...
U subotu smo bili na Bojincu, penjali se po ferati, društvo je bilo predobro, vrijeme, izlet...sve...Dani su mi u zadnjih nekoliko mjeseci postali svi od reda savršeni.
Posao...dobila sam posao. I to onaj u multinacionalnoj kompaniji, za plaću koju sam tražila, uz jedan super detalj. Na godinu dana je, kao zamjena za porodiljni. Taj dio nisam očekivala jer su tražili za stalno nekoga, no evo, odlučili su zaposliti dvoje, jednog za stalno, drugog za zamjenu (iako bi i mene htjeli ostaviti za stalno). Međutim, meni je to idealna stavka jer mi je omogućilo otići ako mi posao krene nakon tih godinu dana bez ikakve grižnje savjesti. Pa nije bilo problem prihvatiti to za sad. Počinjem idući ponedjeljak. Ne znam kako ću nakon ovih tri mjeseca jurcanja prirodom opet sjediti u uredu...zaista ne znam...
Tečajevi, turizam i psihologija polako napreduju. Ovaj tjedan moram napraviti puno toga kako bi imala čim manje posla kad krenem raditi. Još ima i dva manja posla u struci i hrpa nakita koju treba napraviti. Znam, raspored mi je sulud i bez da radim. Pa ipak, nađe se vremena i za šetnje po jezerima i za gledanje filmova...i kave s društvom. Kako, ni sama ne znam...
A on...je iznenađenje samo takvo. Ne znam da li sam ikad bila s nekim zaista posloženim. Definitivno nikad nisam bila toliko opuštena i sretna na samom početku, jer sam vječito preispitivala da li je to dobro za mene i zapravo tražila mane i načine na koje bi me taj netko mogao povrijediti, uništiti povjerenje, zbrisati od mene i slično. Sad...ništa od toga. Poznajem ga dovoljno dugo da znam kakva je osoba i da nema opasnosti od neke drame takvog tipa. Pa ipak, super je otkrivati one neke sitne detalje koji se ne vide dok ti je netko samo prijatelj. Kako vječito lupa neki ritam u glavi. Kako se raspjeva ponekad iz čista mira...ili postane pričljiv. Kako voli neke čudne filmove kao i ja...koliko je mazast zapravo i sretan što je tu.
Koliko smo zahvalni na ovom nenadanom scenariju. Koliko je super provesti dan u nečijem zagrljaju...i koliko ti to zapravo fali, iako ne znaš da ti fali jer...nisi navikao na to.
Zapravo...moja jedina prava veza završila je davne 2009. Čini mi se da je i njegova tako negdje. Otad...koliko god da smo nedefinirani i ja bili zajedno, toliko i nismo. Nije bilo ovakvih vikenda. Sad, sad se osjećam kao Alisa u zemlji čudesa, skroz zbunjeno...ali prokleto sretno.
Post je objavljen 09.11.2020. u 06:47 sati.