so far away...

nedjelja, 27.10.2019.

sve tvoje boje...

Čini se kao da...je baš ovo bio neki novi početak. Prazan list, netko koga srećeš prvi puta, a paše ti i nije zapetljan u nekoj beskrajnoj povijesti. Znam, neopisivo je sresti ponovo neke iste oči koje si stoput sretao tokom povijesti. I znaš ih odavno, duboko, prepoznaš ih u onom nekom trenu u kojem si se ugledao...ali povijest sa sobom nosi i tisuću povreda zajedno sa beskrajem ljubavi. A nešto novo je jednostavno novo i čisto...ponajviše to...čisto, bez tereta, bez zamjerki, bez težine...
Čisto je i lagano i lepršavo i slobodno. To si mi. Nešto novo i nasmijano, nešto bezazleno, nešto što
me jednostavno ne može povrijediti. Kao oblačak u kojeg se zavališ kao u najudobniji naslonjač..oblačak na ljetnom, sretnom nebu.

I znala sam se šaliti da bi se od svih mojih bivših možda i složio jedan onako, pošteni...i totalno je čudno da imaš sve one najbolje osobine, one koje sam najviše voljela kod svih mojih značajnijih bivših...medvjedasto si sladak i dobrica kao K, staložen si i odan kao Dom i uklopiš se u svako društvo i svi te vole kao Dam. I k tome ne nosiš neki teret prošlih susreta. Zaboravljenih i ne baš, karme koja se nije rasplela. I zato...mi se ponekad čini da sam pokupila još jednog slatkog pesonju sa ceste kojemu zbog te njegove silne slatkoće toleriram što mi je zapišao cijeli stan.

Da, ovo nije savršeno. Ne može biti. Dok te bivša pokriva pred majkom...i priča joj priču o tome gdje si sad. I mene bi daleko više prestrašilo ili boljelo da netko negdje i nekako sretne nas i ti u cijeloj baladi ispadneš...loš...i ja skupa s tobom. Jer je tebi važnije da...djeca ostanu sretna nego to čime će tebe drugi smatrati...a nisi ti bio taj koji je napravio nered. E jesam se uvalila. Ma nije bitno...ako na kraju balade možeš mirno spavati. A ti bi mogao jer si bio spreman itekako puno toga žrtvovati zbog onih koji ovise o tebi. I zato te cijenim...iako to meni možda ne pomaže... naprotiv...

I sve je u redu kad sam sebi možeš pogledati u odraz u ogledalu...ti ćeš uvijek moći...ja još uvijek mogu...kad se sve zbroji...čudni su putevi sudbine, nekoga susretneš jednom, nekoga tisuću puta, a na kraju nijedno ne bude dovoljno...
A onda razmislim i shvatim....možda ni nije suđeno...da provedemo zajedno tisuću sretnih godina...možda je jedan stisak ruke ili jedan poljubac dovoljno...možda je i važniji od tisuće susreta...
Možda je onaj netko koga sam...samo jednom zagrlila...bio pamtljiviji od...stotine zagrljaja s nekime...
Možda je nasmijani stranac čije ime nikada nisam saznala bio...više od nekih koji su napravili stotine dobrih i stotine loših stvari...
Možda bi veza s onim nekime tko me tako lijepo ljubio...a nikada imao više od toga...bila stoput važnija...od svih onih poluodnosa u kojima sam provela po nekoliko mjeseci...
sam bog zna da sam tog nekog...tko se uspio suzdržati jer je shvatio da jednostavno nije ni vrijeme ni mjesto...stoput više cijenila...
I tko zna, koje bi priče ispričali s tim nekima?
I jesu li ove uistinu ispričane priče manje vrijedile? Je li on netko, toliko značajan, bio ipak...manje bitan...jer nije našo snage i načina ostati? Barem ne tako...ali zauvijek je prijatelj?
Ma nije...svi su bitni. I oni... koji su na kratko zasjali... i oni koji su oduvijek bili tu. I zauvijek. Pouzdano.

Nema razlike...Jedan poljubac...ili tisuću dana. Ili mjesec. Ako je značilo. Značiti će. Zauvijek.
I zato...što god...i kako god ovo ispalo.

Ove usne će pamtiti. Poljupce.
Onoga nekoga...tko je zaigran...prvi puta...grlio. Kao da je i posljednji.
Kog briga. Da je baš i prvi...i posljednji. Sve u jednome.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv