so far away...

subota, 19.01.2019.

biti potreban...

Iza mene je neko turbulentno razdoblje u kojem sam se možda okrenula sama protiv sebe. Nisam mogla prihvatit neke svoje odabire, možda ni oprostiti. Nisam se mogla nositi sa stvarima koje se od mene traže. Izgubila dva kućna ljubimca, osamila se nekako i zatvorila u stan.

Pa ipak, zadnjih dana su dvije prijateljice dolazile ovdje po savjet i razgovor. Vjeruju mojoj procjeni.
Treća je pak zaključila koliko sam mudra i kako brzo procjenim ljudske odnose i situacije.
I to me podiglo. Još više izjava prijateljice koja je nedavno upoznala moju obitelj...da me jako vole. Možda nemaju istu ideju kao i ja kako bih trebala živjeti, no vidi se da me vole. Naravno, nazvala sam mamu i odmah to podijelila i s njom.

U zadnje sam vrijeme dijelila samo tugu i strah i bol. Daleko je ljepše podijeliti ljubav i razumijevanje i ono pozitivno u nama. Savjete i zagrljaje kad nekome trebaju. Osmjeh nekom tužnom dedi u dućanu koji ti se povjeri u sekundi, kako je sam i izgubio ženu nedavno. Na blagajni.
Uvijek sam imala taj efekt na ljude, da mi se otvore i povjere samo tako. Valjda to izazivam svojom otvorenošću. A i volim saslušati ljude, čuti njihove priče, imam valjda u sebi nešto susjećanja i razumjevanja za svakoga.

Ponekad. Kad se ne pridružim hrčcima na kotaču. I budem bijesna i iscrpljena i nesretna. I nedostupna. Shvatila sam da se u zadnjih nekoliko godina divim jednom klijentu. Ne nekim tamo ljudima s ekrana. Nego čovjeku kojeg ponekad čujem telefonom...koji je svaki puta beskrajno uglađen, pristojan i ljubazan. Strpljiv i sve odradi na vrijeme i bez stresa. Ne prekida razgovor a da mi ne poželi ugodan dan.

Želim biti jedna od takvih ljudi. Onako iskreno. Ponekad jesam...ponekad i nisam. Potruditi ću se.

subota, 12.01.2019.

što kad izgubiš kompas?

Naslov mi je sinuo prije podne...no još sam se ponešto zapitala sad, jesam li ga uopće ikad pronašla?

Ovaj blog je ponekad bio svjedok mojih gubljenja u raznoraznim ne baš stvarnim ljubavima....idejama, snovima. Koječemu, ne baš sasvim realnom.

Nestala sam s ovog mjesta, ponekad se zapitam jesam li i iz stvarnosti i života?
A što se dogodilo? Ništa previše dramatično, premda, meni je bilo.

Morala sam uspavati mačku.
Nakon psa koji je prošao slično tamo u petom mjesecu, oko svog rođendana sam izgubila i jedinu svoju cimericu svo ovo vrijeme otkad sam samostalna. Osmogodišnju mačku.

I skupa s njom i svoju vjeru i nadu da će svijet ikad više biti bolji.
Ako su i sve moje nade i želje i snovi bili totalno nerealni, barem su mi uvijek davali motiva za borbu. I nadu.

Izgubila sam i bliskih, puno previše, puno premladih ljudi.
No, eto, baš jedna životinja, koja te ne može svjesno povrijediti, koja je bila uz mene toliko dugo i toliko kratko je bila kap koja je prelila čašu. Ili jednostavno trenutak u životu kad više ne znaš kamo se okrenuti ni za koju čvrstu točku da se uhvatiš. Jer ni ti ni ništa oko tebe ti se ne čine dovoljno dobri.

I onda se uloviš neke izjave tvoje mame kako bi se i s mačkom posvađala samo da možeš i uvjeriš samu sebe da je to zaista tako i da ne zaslužuješ bolje od ovoga što ti se dogodilo.
Ili provedeš mjesec dana u bjesomučnoj potrazi za sličnom mačkom ili bilo kakvom mačkom, ili plačeš dok nosiš hranu lutalicama iza zgrade i na kraju se zatekneš u nećkanju da li da uzmeš mačku u Krapini dok ste u Začretju pa ipak odeš po nju (njega) jer si već toliko blizu.

Ok, ne baš najpametnija odluka. Uzeti mačića kao flaster na ranu taman uoči najtežeg razdoblja na poslu. I kad "flaster" još malo naglasi odsustvo razloga bola. Pa se na kraju odvažiš na tešku odluku, a to je da nisi sad najbolji vlasnik i u sekundi nađeš boljeg.

A praznike provedeš mrzeći sebe i sve oko sebe. Aktivno. Nakon totalnog rasapa na poslu.
Eto....nije baš bila neka godina.

Pa ajmo pobrojati pozitivno...izvukla sam se financijski nakon pokušaja spašavanje mačke koji je bio itekako skup. Preživjela sam na poslu, a i ostali oko mene iako je bilo čupavo.

Naučila sam da bijeg ili pokušaj lijepljenja flastera na ranu zaista nije dobar način da se nosiš s teškoćama. I da se iz svega ipak ispliva. Ako si daš vremena.
Sad se napokon ponovo učim živjeti sama sa sobom...i vraća se tračak optimizma koji je bio netragom nestao.

<	siječanj, 2019					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv