Iza mene je neko turbulentno razdoblje u kojem sam se možda okrenula sama protiv sebe. Nisam mogla prihvatit neke svoje odabire, možda ni oprostiti. Nisam se mogla nositi sa stvarima koje se od mene traže. Izgubila dva kućna ljubimca, osamila se nekako i zatvorila u stan.
Pa ipak, zadnjih dana su dvije prijateljice dolazile ovdje po savjet i razgovor. Vjeruju mojoj procjeni.
Treća je pak zaključila koliko sam mudra i kako brzo procjenim ljudske odnose i situacije.
I to me podiglo. Još više izjava prijateljice koja je nedavno upoznala moju obitelj...da me jako vole. Možda nemaju istu ideju kao i ja kako bih trebala živjeti, no vidi se da me vole. Naravno, nazvala sam mamu i odmah to podijelila i s njom.
U zadnje sam vrijeme dijelila samo tugu i strah i bol. Daleko je ljepše podijeliti ljubav i razumijevanje i ono pozitivno u nama. Savjete i zagrljaje kad nekome trebaju. Osmjeh nekom tužnom dedi u dućanu koji ti se povjeri u sekundi, kako je sam i izgubio ženu nedavno. Na blagajni.
Uvijek sam imala taj efekt na ljude, da mi se otvore i povjere samo tako. Valjda to izazivam svojom otvorenošću. A i volim saslušati ljude, čuti njihove priče, imam valjda u sebi nešto susjećanja i razumjevanja za svakoga.
Ponekad. Kad se ne pridružim hrčcima na kotaču. I budem bijesna i iscrpljena i nesretna. I nedostupna. Shvatila sam da se u zadnjih nekoliko godina divim jednom klijentu. Ne nekim tamo ljudima s ekrana. Nego čovjeku kojeg ponekad čujem telefonom...koji je svaki puta beskrajno uglađen, pristojan i ljubazan. Strpljiv i sve odradi na vrijeme i bez stresa. Ne prekida razgovor a da mi ne poželi ugodan dan.
Želim biti jedna od takvih ljudi. Onako iskreno. Ponekad jesam...ponekad i nisam. Potruditi ću se.
Post je objavljen 19.01.2019. u 15:06 sati.