Marketing
što kad izgubiš kompas?
Naslov mi je sinuo prije podne...no još sam se ponešto zapitala sad, jesam li ga uopće ikad pronašla?
Ovaj blog je ponekad bio svjedok mojih gubljenja u raznoraznim ne baš stvarnim ljubavima....idejama, snovima. Koječemu, ne baš sasvim realnom.
Nestala sam s ovog mjesta, ponekad se zapitam jesam li i iz stvarnosti i života?
A što se dogodilo? Ništa previše dramatično, premda, meni je bilo.
Morala sam uspavati mačku.
Nakon psa koji je prošao slično tamo u petom mjesecu, oko svog rođendana sam izgubila i jedinu svoju cimericu svo ovo vrijeme otkad sam samostalna. Osmogodišnju mačku.
I skupa s njom i svoju vjeru i nadu da će svijet ikad više biti bolji.
Ako su i sve moje nade i želje i snovi bili totalno nerealni, barem su mi uvijek davali motiva za borbu. I nadu.
Izgubila sam i bliskih, puno previše, puno premladih ljudi.
No, eto, baš jedna životinja, koja te ne može svjesno povrijediti, koja je bila uz mene toliko dugo i toliko kratko je bila kap koja je prelila čašu. Ili jednostavno trenutak u životu kad više ne znaš kamo se okrenuti ni za koju čvrstu točku da se uhvatiš. Jer ni ti ni ništa oko tebe ti se ne čine dovoljno dobri.
I onda se uloviš neke izjave tvoje mame kako bi se i s mačkom posvađala samo da možeš i uvjeriš samu sebe da je to zaista tako i da ne zaslužuješ bolje od ovoga što ti se dogodilo.
Ili provedeš mjesec dana u bjesomučnoj potrazi za sličnom mačkom ili bilo kakvom mačkom, ili plačeš dok nosiš hranu lutalicama iza zgrade i na kraju se zatekneš u nećkanju da li da uzmeš mačku u Krapini dok ste u Začretju pa ipak odeš po nju (njega) jer si već toliko blizu.
Ok, ne baš najpametnija odluka. Uzeti mačića kao flaster na ranu taman uoči najtežeg razdoblja na poslu. I kad "flaster" još malo naglasi odsustvo razloga bola. Pa se na kraju odvažiš na tešku odluku, a to je da nisi sad najbolji vlasnik i u sekundi nađeš boljeg.
A praznike provedeš mrzeći sebe i sve oko sebe. Aktivno. Nakon totalnog rasapa na poslu.
Eto....nije baš bila neka godina.
Pa ajmo pobrojati pozitivno...izvukla sam se financijski nakon pokušaja spašavanje mačke koji je bio itekako skup. Preživjela sam na poslu, a i ostali oko mene iako je bilo čupavo.
Naučila sam da bijeg ili pokušaj lijepljenja flastera na ranu zaista nije dobar način da se nosiš s teškoćama. I da se iz svega ipak ispliva. Ako si daš vremena.
Sad se napokon ponovo učim živjeti sama sa sobom...i vraća se tračak optimizma koji je bio netragom nestao.
Post je objavljen 12.01.2019. u 16:10 sati.