so far away...

petak, 27.04.2018.

selidba

Kolegica s posla kupila je svoj stan. Dugo je trebalo da riješe neka pitanja koja su to omogućila, zezali smo je da je sirota mala bogatašica. Svi smo se nekako veselili s njom, baš mi je bilo drago slušati je kako priča o uređenju i namještaju i majstorima i Ikei.

Jedna od mojih golemih strasti otkad sam u vikendici pronašla maminu knjigu iz tehničkog...a imala sam valjda 5-6 godina bio je dizajn interijera. I silno me to veseli, željela sam to raditi, no nekako me život odvukao prema fotografiji i dizajnu pa je to ostalo sa strane. Možda i bolje s obzirom na situaciju u Hrvatskoj oko takvih poslova.
Tako da me samo slušanje o tome i zamišljanje kako će to izgledati silno veselilo.
A kažu da se želje ostvare kad ih poželiš radi tuđe a ne svoje dobrobiti.

Nedavno sam se dosjetila ideje za pokreniti poslić (za sad sa strane, a kasnije tko zna) koji bi maltene objedinio sve te moje struke i hobije, a omogućio bi mi i da se maknem iz ureda, radim nešto aktivnije. Mislim da će mi to biti prioritet kod odabira što ću dalje raditi, ubija me sjedenje za kompom. E sad, za taj posao bi mi trebao i neki prostor, po mogućnosti stan veći od ove sad garsonjere...idealno barem dvosoban. Financije su za sad za tako nešto malo nategnute...fali mi djelić.

I tako gledam ja već nekoliko dana oglase, stanovi su ili potpuno ružni i nepraktični...ili divni i bolesno skupi. Nečeg pristojnog za normalnu cijenu nema. Jučer sam u pauzi išla do pekare blizu tog stana od kolegice i sinulo mi...pa oni sele. Taj stan će se iznajmljivati opet najvjerojatnije. Navodno su im i najmodavci jako pristojni, kaže da ih nije ni srela već nekoliko godina. Bila sam kod nje, stan je potpuno idealan, u novogradnji, ima balkon koji mi ovdje najviše fali radi mačke, ima dulji spojeni prostor kuhinje i dnevnog, dosta velik i za raditi, malu spavaću sobu, kupaonu s kadom (što je meni bitno), sav namještaj je noviji i ono najbitnije, režije su etažne. Cijena je stotinjak eura viša ako računam zajedno s režijama u odnosu na moj stan sad.
Bad mi je da bez neke ranije najave odem iz ovog stana, mada mislim da bi ga u mjesec dana i ja sama uspjela iznajmiti...jer imam vrlo drage i korektne najmodavce ovdje. Tako da im mogu uskočiti i reći da ću sama otvoriti stan da ljudi razgledaju kad god treba još ovaj mjesec dok sam tu...i naći im nekoga.

Razlog za selidbu je mogućnost obavljanja posla, ali i činjenica da u ovom ulazu žive prilično naporno susjedi. Kojima druženje podrazumjeva kasnovečernji dernek pred ulazom. I onda se čude što se ostali bune. Kolegica kaže kako je ono iznimno mirna zgrada.

Ono što me u svemu tome brine je naravno...financije...da li ću zaraditi toliko da pokrijem tu razliku odmah na početku? S druge strane, ako neću ni toliko...onda ne trebam ni kretati u to. I drugo, naravno, moj "nedefinirani" koji je na sms s pitanjem da li je za...odvalio danom šutnje.

Pitanje se odnosilo čak i na to da radi prostora i posla uzmemo stan...nisam ni spomenula da se i on useli.
Što je to s tim stogodišnjim poluobaveznim vezama danas?
Da, jako mi je drag, uvijek će mi biti netko poseban...ali ako se ne može odlučiti i useliti samnom nakon gotovo 7 godina...mislim da je jasno gdje stojim.
Opet...kao i uvijek, sama svoj borac.
Zato će i prvi foto sešn moje drage prijateljice i moj biti...na temu žena ratnica...

utorak, 24.04.2018.

možeš li?

Možeš li osjećati nostalgiju za mjestom koje si samo posjetio?
Kao za domom koji ipak (možda samo još) nije tvoj, ali osjećaš ga takvim?
Možeš li sjediti za bačvom u zagrebačkom pubu, dok svira prava irska muzika i gotovo se rasplakati?

Možeš li voljeti ovaj grad, ovu rijeku, ovaj život koji se tu nekako posložio, činjenicu da imaš birtiju preko puta u kojoj te svi znaju i poznanika u kvartu koji te pozdravljaju? Sve ono kako sam si zamišljala da će život u gradu izgledati, a istovremeno željeti otići na najzapadniji i najsjeverniji otočić pored Irske, mjesto toliko divlje da sam se zaljubila u njega istom silinom kao što valovi udaraju taj ludi komad otoka na samom sjevernom kraju.

Inishmore...otok koji me iznenadio, oduševio do te mjere da bi odmah tamo odselila. I pitam se što me sprječava? Kad ti vlastita obitelj ponekad stvori pokoju prepreku (i tebi i sebi) da se pokrene neki posao tu...

Rekla sam da ću jednostavno otvoriti blog i kladionicu...na to koliko mogu izdržati na ludom, polupustom malom otoku...usred ničega, gdje vjetar propuhuje kosti, a ima samo trave, kamena i pokoja ovca.

nedjelja, 08.04.2018.

dvadeset godina...

Nedavno stiže poruka od kolegice s kojom sam od prvog osnovne pa do kraja srednje išla u razred; kaže, rezerviraj si vikend 7 na 8.04. za tulum, okupljamo se svi iz razreda iz osnovne. Prije toga ne bi mi ni palo na pamet da ćemo se okupiti, zatim sam pomislila, a kojim je to povodom baš sad došlo do toga...i ulovila se računati...osnovnu smo završili 98....ajme, 20 godina...ne... ne 20...ne može bit...
pa kako je moguće...pa, buraz se rodio kad si bila u sedmom razredu, on ima 21...da, 20 godina draga moja...

Približio se i taj dan, na grupi na fejsu smo se već bili raspisali o svim silnim nepodopštinama iz tog doba...čak smo i provalili bili u školu, njih 5-6 iz razreda, dobili ukore...razrednik se samo odvalio smijati kad su mu rekli imena iz razreda da nas se prisjeti. Razrednica od prvog do četvrtog je rekla...je je...bili ste svi jako inteligentni...i jako jako nestašni. Nažalost ona nije mogla doći.

Složila sam za nju i razrednika neke sitnice od bakra, za razrednika sam to kuckala jučer dopodne, završila teko oko dva tri. Pogledala ja tako kad se nalazimo par dana ranije, pisalo je u 8. Dan prije je dodano da se nađemo u 7 i ja sam to pročitala ali uopće nisam doživjela. I tako krenem ja iz Zagreba prema Samoboru, pogledam da li se u međuvremenu što dopisalo i shvatim da kasnim...

Ako ništa, barem sam se stvarno super sredila, onako rokerski raščupano, prvi puta u životu da je kosa stvarno stajala kako sam htjela...
Svi su se bili skupili već pred restoranom, izgrlila sam cure. One svoje dvije tada najbolje prijateljice koje otad gotovo nisam srela i nisam mogla vjerovati da ih vidim. Svi su komentirali kak sam jako narasla...ma nisam miceki, bila sam ja uvijek visoka i među višima u razredu, al vi ste fakat ostali niski dečki. Neki od njih...oni najslađi i najdruštveniji. Doletio je tako do mene jedan od tih malaca i ja se njega ne sjećam. Pojma nemam tko je. Na kraju sam pitala cure, mali Borna, dečko je išao do 4. razreda s nama pa u c razred. Imao kovrčave kose hrpu...sad je s puno manje kose na glavi.

Ima nas dosta zapravo koji nismo udani ni s djecom. Ima ih dosta i koji jesu, glavno razredni zabavljač je pravi obiteljski čovjek s kćerkicom, sposoban u poslu, simpa do besvjesti, boljeli su nas trbusi od njegovih beskrajnih priča, dogodovština i viceva. Nije se možda od njega previše očekivalo, bio je problem škole u to doba...znam da je i mene znao daviti ponekad. Ali, lud kakav je bio, ispod svega toga je ipak bila dobrica jedna.

Nakon večere smo išli u njegovu vikendicu na jednom od brda iznad Samobora...nisam znala čime se bavi pa možete zamisliti iznenađenje kad nas je u jednoj kleti dočekala disko rasvjeta, muzika, topla peć i prepun prepun bar...dečko je koktel majstor i to nagrađivan po kojekakvim natjecanjima. Mućkao nam je čitavu noć beskraj čuda...od kojih nimalo nije boljela glava. Tekila sunrise, cuba libre, mohitosi, ma bilo je svega, po željama...
Puno smo pričali svi, pohvatali donekle tko je sad gdje, s poslom, ovim onim...ali ono najbolje od svega je baš ta neka opuštenost s kojom smo svi došli. Nekad su obljetnice mjesta gdje se pomalo odmjeri tko je gdje stigao, ovo nimalo nije bilo tako...svi smo došli s namjerom da se opustimo i zabavimo...i bome jesmo.

Na kraju je nas 5-6 najupornijih ostalo na nogama do 8 ujutro. U nekom trenutku oko 6 otvorili smo vrata i shvatili da je vani dan...stajali još na balkonu, trabunjali kako je ovo rijetkost i kako nas je iznenadilo ovo sve...i kako moramo to opet ponoviti.
Izgleda da nam se piše i neki roštilj u 5 ili 6 mjesecu...ma, milina.

Tako je to kad se odnekud skupi 20tak ljudi koji se i znaju i ne znaju. Ostali smo svi isti...razredni zabavljači su i dalje razredni zabavljači...mirni dečki su i dalje takvi. Ja sam tu iskočila s one neke periferije, čudne male kreativke i pametnjakovičke koja je svima pisala zadaće.

U jednom me trenu baš taj naš domaćin ulovio u zagrljaj i rekao dečkima vani na terasi, jao, vidi ti male, u koji je ona komad izrasla, taman je, kako smo mi nju gnjavili, a baš mi je žao...sad bi je malo drugačije gnjavili svi...
Bio je to onaj jedan od filmskih trenutaka, kad se svemir iskupi...što si bila mala štrkljava curka koju nitko nije doživljavao previše, osim za pisanje zadaća. Sada su bili iznenađeni tom otvorenom ženom spremnom za zezanciju i tulumarenje do jutra.

Nakon svega smo popili jutarnju kavu u Samoboru, odvezla me kolegica na kolodvor...a tamo sam naletjela na svoja dva najdraža planinarska vodiča sa školom, koja su i nas vodila u planinarskoj školi.
Izjavio je onaj moj...omiljeni...duga priča...kako uopće ne izgledam umorno jer su me pitali otkud ja...a ja rekla, pa da sam znala uzela bi gojzerice...i produžila s vama.


P.S. u petak letimo u Irsku :D

<	travanj, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv