so far away...

subota, 24.09.2016.

konstanta?

Tražim fotografije sa planinarenja. I naletim na nekoliko kad sam markirala, onaj prvi izlet. Vodila sam ga u Lovran...neki skupi hotel. I kažem sama sebi, tad smo zadnji puta bili sretni. Ja, jer sam platila vikend...a daleko više volim sponzorirati nego biti sponzorirana...
On je mene vodio u konobu u Rijeci, gdje je klopa bila super. Bili smo na Učkoj...i kupilo me planinarenje za sva vremena i prije nego što sam organizirano krenula. I pitam se koliko smo bili sretni, jer...sjećam se da je bježao od mene tad. I od glazbe na kiši. Uvijek je bježao...i od mene i od glazbe. Ne od fotografije. A ja sam pomalo pobjegla od nje. Unatoč onih par fotki na izložbi i unatoč tome što je prepoznato to da o tome ponešto znam.
Nekako, više je ne osjećam.
Ne dišem s njom, ne volim je. Pomalo je prazna i hladna, odsutna. Ona je prošlost u kojoj izgubiš sadašnjost. Jer ne udišeš ljepotu, samo je pokušavaš zarobiti.

Većina fotografa koje znam je od one vrste koja treba i traži distancu od svijeta. Ili se boji, pa je to način da mu se približi.
I ponekad ni ne živi sasvim, već živi za to dosadno škljocanje.

Da ovaj tekst pošaljem sebi od prije deset godina, bila bi bijesna kao ris.
Nisam sigurna niti da mi se sad sviđa to što mislim...no to je iskustvo koje sam nekako stekla, kroz sve ove godine škljocanja i hodanja okolo sa fotografom...i sobom takvom.

U jednoj ranijoj vezi taj netko moj se osjećao isključeno dok ja lutam okolo tražeći motive. Mislila sam da je ljubomoran.
Nakon onog Praga u kojem smo nedefinirani i ja samo fotkali uporno...a mrvu manje zbog toga doživjeli grad, je sjela na mjesto ta spoznaja...da izgubiš ponešto od doživljaja...ako živiš samo za fotografiju.

Ili je to bila ograda koja nas je spajala...i razdvajala.
I malo boli da je i najveća ljubav i strast (i on i fotografija) izgubila sjaj.

Mogu li živjeti bez njega?
Mogu. Možda ne sasvim, možda ne zauvijek.

Mogu li živjeti bez nje?
Ne znam. Možda...možda može poslužiti svrsi. Možda je trebam ponovo, nekako drugačije otkriti. Možda trebam oprostit.

Sebi? Što sam nestalna, što mijenjam hobije kao čarape...
Što nešto savladam onako...da se možeš izdvojiti od amatera, ali ne i biti vrhunski u nečemu. I da mi tada dosadi.

Što lutam konstantno i trošim i vremena i energije i novaca u nekako različitim smjerovima.
I pitam se da li postoji igdje konstanta?

Kako pronaći ono što ja jesam u svojoj biti...i što će ostati zauvijek?

Potreba za lutanjima, otkrivanjem, nečim novim.

Sanjarenje i idealizam...vjera u ono dobro u ljudima, čak i kad nemam dokaza. Ne više nauštrb sebe...ali...potreba da svijet bude onakav kakav bi trebao biti. Ljudi...skloni pomoći, iskreni, autentični, svoji.

Vjera da nije potreban strah...od sebe i svijeta.
Otvorenost.

Ulovim se s vremena na vrijeme...da se zatvaram. I da imam predrasude. I da sam cinična. Češće, otkad sam u svijetu posla, nepovjerenja, razočarana ponekad sa nekime, nečime...time što ne funkcionira svijet baš onako kako sam ga zamislila. Ili kakav bi željela da bude.

Ali još vjerujem da može biti takav.
To je konstanta koju želim zadržati, bez obzira na sve.

subota, 17.09.2016.

preturati po svemu, opet

Jedno druženje prije nekoliko mjeseci...hrpica novih ljudi "prepoznatih" nekako kao sličnih...planinara s kojima sam se povezala možda i presnažno u kratkom vremenu.
Tema je nekako došla na uređenje prostora u kojem živimo...što volimo i kako taj prostor nama treba izgledati da bi bili sretni. Kako sam tu nekako "doma" i oduvijek mi je bilo bitno proširiti "sebe" u to gdje sam...imala sam koju i za reći o tome i razmisliti još malo. Dvoje od nas, sklonih analizama i igranju psihologa, došli smo do istog zaključka: oko nas mora biti red, minimalizam...ali u ladicama i ormarima zna biti kaos...što li to znači? Tu smo okrenuli na šalu.

Sada...više nego ikad imam potrebu izvući sve, ali baš sve iz ormara i ladica. Preturati to, odlučiti što želim zadržati a što mi više ne treba. Mislim da imam tu snagu...ali ne i volju dok je vani sunce i još uvijek zovu lutanja.

Što je povod? Pa, krenula sam napokon i ovaj puta konačno sređivati taj svoj prostor...oko mene, koji utječe na mene...isprva onaj teži dio, odnose, ljude, poslove. Neslužbena veza od gotovo 6 godina je konačno završena. Zašto? Uz svu ljubav i privreženost i naviku...kad krenu zamjerke zbog onoga što nam je isprva bilo zanimljivo u nekome...i kad shvatimo da nismo sretni...mora se otići.
Meni je to teško, prokleto, jer očito ne volim previše samoću i volim se skutriti kraj nekoga tko bi možda ponekad trebao umjesto mene donijeti koju odluku...zato da se ja ne moram suočiti sa stvarima iz ladica.
Prošlo je sad nekih 14 godina koje sam provela u vezama. Dvije dugačke sa ljudima koji nisu bili loši...samo su u jednom trenutku postali loši za mene. I nekoliko onih vrtoglavih padanja u ponore same sebe kraj nekog tko...te ne vidi. I ne mari da bi te uopće pokušao vidjeti.

Željela sam biti zrelija od toga i napokon stati i sići sa tog vrtuljka čudnovatog. Ne uletjeti opet u novi kaos...pa ipak, trebao mi je poticaj u vidu upoznavanja nekih novih ljudi...da vidim da s nekima mogu razgovarati o osobnim stvarima...što je sad meni postalo neugodno i neobično jer...šest godina sam provela kraj nekoga tko o tome nije u stanju progovoriti. I neće ni biti. Žao mi ga je. I nas. Što nismo uspjeli izgraditi se.

Samoća je ponekad bila bolna i nepodnošljiva ovih mjesec dana. Ponekad je bila olakšanje. Mislim da je tek početak. I zapravo želim neko vrijeme biti bez tog nekoga...oslonca i glavnog lika u mojoj priči.
Pa da jednom sebi budem glavni lik.
Iako, često se pitam jesam li previše egocentrična, bavim li se ionako previše sama sobom...a kime ću drugim? To je ionako jedino dijete koje ću čitav život odgajati. Ono drugo je već odraslo i više ne sluša. Brat skoro slavi 20ti.

I tako...ponovo imam potrebu pisati. Svaki dan vježbam, tu jogu koja izaziva ovisnost, a toliko sam imala otpora prema tome nečemu što je postajalo previše popularno za moj ukus.
Brinem za sebe i životinju koja živi kraj mene. I spremam se pospremiti sve...

Opet je jedan divan posao došao odnekuda....spomenula sam to i šefici kad se pojavila prilika...da vidim kako dišu u odnosu na tako nešto. I na poslu se dosta kostura izvuklo iz ormara. Plaši me što vidim koliko su uvjereni u svojoj perspektivi...koja je možda najbolja za firmu i njih. Ali ne i za one koji rade za njih.
Iako je priča bila vrlo "prijateljska" i otvorena...ono što je bilo u pozadini je...takvo kakvo je.

Ne mogu se složiti i neću i odbijam reći da je znak nečije "izvrsnosti" to da je plaća redovita.
Žalostan je svijet u kome je tako.

Gdje dominira strah i borba i nesigurnost i to da si ne možeš priuštiti ono što bi želio. I još netko iznad tebe očekuje da budeš sretan jer je plaća redovita.

Ma bilo kakav svijet u kojem je netko iznad tebe i takvim se doživljava nije moj svijet.

Zato toliko cijenim poslove koji dođu po preporuci...i ljude koji drže svoju riječ...i koji te cijene, vide što radiš i odnose se prema tebi kao prema kolegi i prijatelju. Stručnom u onome što radiš i poštenom kao osobi.
Nisam mislila da takvih ima u ovoj zemlji...sad ih srećem i radim s njima.

I vjerujem da će me ta struja nositi nekamo...a ne da uporno lupam u mjestu dok se borim protiv svega onoga u čemu odbijam sudjelovati. Ili se pomirim sa time, naučim živjeti na njihov način i ignoriram sama sebe, kao što mi je tisuću puta savjetovao čovjek koji me na svoj način zadnji volio.

Eto...to je bilo na duši. Duboki udah i idem na sunce. Možda da uzmem fotić, da ne skuplja prašinu?

četvrtak, 08.09.2016.

kolegi

Jel ti palo na pamet možda to da povremeno okrenem razgovor na temu o meni zato što sam usamljena?
Što malo tko pita za mene, što me u toj tamo firmi uglavnom ignoriraju oni koji me ne trebaju?
Naravno, od ove vrste na koju sam bijesna. Bezdušne, odvratne vrste?

Jel ti palo na pamet da nemaš pravo, ti, zaručeni šaljivđijo, automatski, one sekunde kad saznaš da je žena slobodna krenuti u beskrajno komentiranje te situacije, njenog izgleda i svega ostalog?
Da su ti komentari odvratni i u lice i iza leđa i dok se zeza i sve zajedno?
Je li ti palo na pamet da nisu svi baš tako sretni sa time da je sva šala na njihov račun?
I da bez obzira na to što ti se trude vratiti loptu, nemaš mjere ni malo u tom svom neprikladnom ophođenju.
I da se vidi prilično dobro koliko si sklon davati i koliko si sklon uzimati...i da si baba. Seoska.

Ne, drugi se ne bi trebali vrijeđati, pa oni drame.
A ti ćeš slatko i milo doći trideseti put tražiti neku uslugu i vratiti u valuti koja ti je dobro znana.
I još ćeš možda prokomentirati kako je bezobrazna jer joj fali...jel...

Još uvijek me šokira kad se ovako ponesu ljudi prema kojima sam bila sasvim dobra i sasvim fer. Oni, koje drugi smatraju baš u redu tipovima.
A zapravo provokatorima koji traže pravo mjesto da ubodu. I malo toga fer naprave sve u svemu.
Još uvijek me ljuti, s godinama sve više i više.

Jer takvi su debele kože, ne može njih ništa dotaknuti previše. Ma, osnovna škola.
I opet sam, čudno, odbačeno, neprihvatljivo dijete. Slabije, osjetljivije...štogod.

Neka, barem je lakše rasporediti uloge.
I odmah znaš tko je dobar, a tko ne...i tko će radi "ekipe" bacati drvlje i kamenje.

<	rujan, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv