so far away...

subota, 17.09.2016.

preturati po svemu, opet

Jedno druženje prije nekoliko mjeseci...hrpica novih ljudi "prepoznatih" nekako kao sličnih...planinara s kojima sam se povezala možda i presnažno u kratkom vremenu.
Tema je nekako došla na uređenje prostora u kojem živimo...što volimo i kako taj prostor nama treba izgledati da bi bili sretni. Kako sam tu nekako "doma" i oduvijek mi je bilo bitno proširiti "sebe" u to gdje sam...imala sam koju i za reći o tome i razmisliti još malo. Dvoje od nas, sklonih analizama i igranju psihologa, došli smo do istog zaključka: oko nas mora biti red, minimalizam...ali u ladicama i ormarima zna biti kaos...što li to znači? Tu smo okrenuli na šalu.

Sada...više nego ikad imam potrebu izvući sve, ali baš sve iz ormara i ladica. Preturati to, odlučiti što želim zadržati a što mi više ne treba. Mislim da imam tu snagu...ali ne i volju dok je vani sunce i još uvijek zovu lutanja.

Što je povod? Pa, krenula sam napokon i ovaj puta konačno sređivati taj svoj prostor...oko mene, koji utječe na mene...isprva onaj teži dio, odnose, ljude, poslove. Neslužbena veza od gotovo 6 godina je konačno završena. Zašto? Uz svu ljubav i privreženost i naviku...kad krenu zamjerke zbog onoga što nam je isprva bilo zanimljivo u nekome...i kad shvatimo da nismo sretni...mora se otići.
Meni je to teško, prokleto, jer očito ne volim previše samoću i volim se skutriti kraj nekoga tko bi možda ponekad trebao umjesto mene donijeti koju odluku...zato da se ja ne moram suočiti sa stvarima iz ladica.
Prošlo je sad nekih 14 godina koje sam provela u vezama. Dvije dugačke sa ljudima koji nisu bili loši...samo su u jednom trenutku postali loši za mene. I nekoliko onih vrtoglavih padanja u ponore same sebe kraj nekog tko...te ne vidi. I ne mari da bi te uopće pokušao vidjeti.

Željela sam biti zrelija od toga i napokon stati i sići sa tog vrtuljka čudnovatog. Ne uletjeti opet u novi kaos...pa ipak, trebao mi je poticaj u vidu upoznavanja nekih novih ljudi...da vidim da s nekima mogu razgovarati o osobnim stvarima...što je sad meni postalo neugodno i neobično jer...šest godina sam provela kraj nekoga tko o tome nije u stanju progovoriti. I neće ni biti. Žao mi ga je. I nas. Što nismo uspjeli izgraditi se.

Samoća je ponekad bila bolna i nepodnošljiva ovih mjesec dana. Ponekad je bila olakšanje. Mislim da je tek početak. I zapravo želim neko vrijeme biti bez tog nekoga...oslonca i glavnog lika u mojoj priči.
Pa da jednom sebi budem glavni lik.
Iako, često se pitam jesam li previše egocentrična, bavim li se ionako previše sama sobom...a kime ću drugim? To je ionako jedino dijete koje ću čitav život odgajati. Ono drugo je već odraslo i više ne sluša. Brat skoro slavi 20ti.

I tako...ponovo imam potrebu pisati. Svaki dan vježbam, tu jogu koja izaziva ovisnost, a toliko sam imala otpora prema tome nečemu što je postajalo previše popularno za moj ukus.
Brinem za sebe i životinju koja živi kraj mene. I spremam se pospremiti sve...

Opet je jedan divan posao došao odnekuda....spomenula sam to i šefici kad se pojavila prilika...da vidim kako dišu u odnosu na tako nešto. I na poslu se dosta kostura izvuklo iz ormara. Plaši me što vidim koliko su uvjereni u svojoj perspektivi...koja je možda najbolja za firmu i njih. Ali ne i za one koji rade za njih.
Iako je priča bila vrlo "prijateljska" i otvorena...ono što je bilo u pozadini je...takvo kakvo je.

Ne mogu se složiti i neću i odbijam reći da je znak nečije "izvrsnosti" to da je plaća redovita.
Žalostan je svijet u kome je tako.

Gdje dominira strah i borba i nesigurnost i to da si ne možeš priuštiti ono što bi želio. I još netko iznad tebe očekuje da budeš sretan jer je plaća redovita.

Ma bilo kakav svijet u kojem je netko iznad tebe i takvim se doživljava nije moj svijet.

Zato toliko cijenim poslove koji dođu po preporuci...i ljude koji drže svoju riječ...i koji te cijene, vide što radiš i odnose se prema tebi kao prema kolegi i prijatelju. Stručnom u onome što radiš i poštenom kao osobi.
Nisam mislila da takvih ima u ovoj zemlji...sad ih srećem i radim s njima.

I vjerujem da će me ta struja nositi nekamo...a ne da uporno lupam u mjestu dok se borim protiv svega onoga u čemu odbijam sudjelovati. Ili se pomirim sa time, naučim živjeti na njihov način i ignoriram sama sebe, kao što mi je tisuću puta savjetovao čovjek koji me na svoj način zadnji volio.

Eto...to je bilo na duši. Duboki udah i idem na sunce. Možda da uzmem fotić, da ne skuplja prašinu?

<	rujan, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv