so far away...

subota, 24.09.2016.

konstanta?

Tražim fotografije sa planinarenja. I naletim na nekoliko kad sam markirala, onaj prvi izlet. Vodila sam ga u Lovran...neki skupi hotel. I kažem sama sebi, tad smo zadnji puta bili sretni. Ja, jer sam platila vikend...a daleko više volim sponzorirati nego biti sponzorirana...
On je mene vodio u konobu u Rijeci, gdje je klopa bila super. Bili smo na Učkoj...i kupilo me planinarenje za sva vremena i prije nego što sam organizirano krenula. I pitam se koliko smo bili sretni, jer...sjećam se da je bježao od mene tad. I od glazbe na kiši. Uvijek je bježao...i od mene i od glazbe. Ne od fotografije. A ja sam pomalo pobjegla od nje. Unatoč onih par fotki na izložbi i unatoč tome što je prepoznato to da o tome ponešto znam.
Nekako, više je ne osjećam.
Ne dišem s njom, ne volim je. Pomalo je prazna i hladna, odsutna. Ona je prošlost u kojoj izgubiš sadašnjost. Jer ne udišeš ljepotu, samo je pokušavaš zarobiti.

Većina fotografa koje znam je od one vrste koja treba i traži distancu od svijeta. Ili se boji, pa je to način da mu se približi.
I ponekad ni ne živi sasvim, već živi za to dosadno škljocanje.

Da ovaj tekst pošaljem sebi od prije deset godina, bila bi bijesna kao ris.
Nisam sigurna niti da mi se sad sviđa to što mislim...no to je iskustvo koje sam nekako stekla, kroz sve ove godine škljocanja i hodanja okolo sa fotografom...i sobom takvom.

U jednoj ranijoj vezi taj netko moj se osjećao isključeno dok ja lutam okolo tražeći motive. Mislila sam da je ljubomoran.
Nakon onog Praga u kojem smo nedefinirani i ja samo fotkali uporno...a mrvu manje zbog toga doživjeli grad, je sjela na mjesto ta spoznaja...da izgubiš ponešto od doživljaja...ako živiš samo za fotografiju.

Ili je to bila ograda koja nas je spajala...i razdvajala.
I malo boli da je i najveća ljubav i strast (i on i fotografija) izgubila sjaj.

Mogu li živjeti bez njega?
Mogu. Možda ne sasvim, možda ne zauvijek.

Mogu li živjeti bez nje?
Ne znam. Možda...možda može poslužiti svrsi. Možda je trebam ponovo, nekako drugačije otkriti. Možda trebam oprostit.

Sebi? Što sam nestalna, što mijenjam hobije kao čarape...
Što nešto savladam onako...da se možeš izdvojiti od amatera, ali ne i biti vrhunski u nečemu. I da mi tada dosadi.

Što lutam konstantno i trošim i vremena i energije i novaca u nekako različitim smjerovima.
I pitam se da li postoji igdje konstanta?

Kako pronaći ono što ja jesam u svojoj biti...i što će ostati zauvijek?

Potreba za lutanjima, otkrivanjem, nečim novim.

Sanjarenje i idealizam...vjera u ono dobro u ljudima, čak i kad nemam dokaza. Ne više nauštrb sebe...ali...potreba da svijet bude onakav kakav bi trebao biti. Ljudi...skloni pomoći, iskreni, autentični, svoji.

Vjera da nije potreban strah...od sebe i svijeta.
Otvorenost.

Ulovim se s vremena na vrijeme...da se zatvaram. I da imam predrasude. I da sam cinična. Češće, otkad sam u svijetu posla, nepovjerenja, razočarana ponekad sa nekime, nečime...time što ne funkcionira svijet baš onako kako sam ga zamislila. Ili kakav bi željela da bude.

Ali još vjerujem da može biti takav.
To je konstanta koju želim zadržati, bez obzira na sve.

<	rujan, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv