so far away...

utorak, 11.12.2007.

daleko od stvarnosti...

Volite li čitati?

Ja čitam strašno puno,evo u zadnjih 3 dana sam progutala 3 knjige...obično se ne odvajam od knjige kad vidim da je dobra,pročitam je u jednom dahu bez obzira na to koliko ima stranica,bez obzira na to što sutra radim,a u 3 sata u noći sam se ulovila još sa nosom u knjizi,napeto očekujući kraj,bez pojma o vremenu ili ičem u stvarnosti...zadubljena u tu neku čarobnu radnju,u te tako pažljivo i tako čarobno istkanje riječi koje toliko volim...

Jučer sam bila toliko udubljena u jednu lijepu radnju,jedne lijepe knjige...da me zvuk poruke koja mi je stigla na mobitel toliko prenuo da sam poskoćila...toliko sam bila daleko od stvarnosti...nasmijala sam se samoj sebi,mogao se pored mene srušiti svijet dok sam ja negdje sasvim drugdje...

Ne znam od kud ta silna potreba da se izgubim na tim stranicama...možda zbog toga što sam sanjar –jednako volim sanjariti kao i čitati,a te dvije radnje jedna s drugom imaju dosta zajedničkog...i jedna i druga nas odnose od stvarnosti,zabave,daju nam mogučnost proživjeti ono što nismo,odsanjati ono što želimo...knjige nas još i iznenade,razočaraju ponekad,drže u neizvjesnosti,tiho nam šapuću i otvaraju neke nove vidike,odaju nam tajne...

Uglavnom,kako se bližim kraju knjige,jedva čekam da vidim što će se dogoditi,ali isto tako i pomalo tugujem,jer je i tom snu došao kraj...obično nakon čitanja uzmem neku kratku pauzu prije nego što krenem čitati nešto drugo,zamislim se još dosta nad radnjom,sanjarim još malo...

Dali je i s vama tako? Dali proživite svaki odlomak knjige,kao da ste tamo i tada...u toj nekoj neobičnoj i lijepoj radnji,u tom nekom svijetu koji koliko god neobičan,nestvaran,fantastičan bio,ipak ima one osjećaje koji ga čine mogućim pa čak i kad je sasvim nemoguć...

Za mene je stvaran...svaki taj svijet,sve što proživim dok čitam,svaka mudrost,svaki moj osmjeh dok se zamišljam u ulogama tih ljudi,dok očekujem i strepim što će se dogoditi...čudim se i divim i upijam sve...volim to,jako...baš kao i sanjarenje,baš kao i svaki drugi bijeg u svijetove u kojima tko zna dali ću ikada biti...jer,i tad sam ipak tamo...

petak, 07.12.2007.

sve što te prati...

Bilo je još jutro,jedne hladne zime bez snijega,kad se činilo kao da je vrijeme stalo,zamrznuto,baš kao i puteljak pod njenim nogama,baš kao i cijela ova predivna šuma...koja je svoje grane obukla u bijelo inje,sa plavim nebom iznad nje i smrznutim suncem kojem nije ostalo ništa od njegove topline...

Hodala je daleko od kuće,daleko od ljudi koje voli i poznaje,daleko od svega...samo je njen najvjerniji pratilac hodao ispred nje,njen dragi pas,koji ju je uvijek pratio u njenim lutanjima,tih kao i ona, kao da ju razumije,da razumije njenu potrebu za mirom i tišinom,samoćom,kao da poštuje njen izbor i ne želi joj u tome smetati,već je samo vjerno prati...kao prijatelj,koji zna da šutnja nekad govori puno više od riječi...da,taj pas je to znao...znao je prepoznati njena raspoloženja,znao je da je emotivnija od ostalih ljudi,da ona u šumu vjetra čuje neke pradavne priče...da u mrisu hladnoće osjeća neke tuge koje nisu drugima pojmljive...

Osjećala je hladnoću na licu,dah joj se ledio...ali,voljela je taj osjećaj...voljela je tu slobodu,taj mir,tišinu,spokoj ovog uspavanog svijeta,bezvremenskog,koji kao da nema ni jednu jedinu točku dodira sa onom vrevom grada u prosincu...kad svi obilaze okićene izloge u potrazi za poklonima,kad se sklanjaju u udobne kafiće da se ugriju,popiju kavu...sve češće sami,u žurbi,otuđeni,listajući novine ili sa slušalicama na ušima...svi u nekim svojim,usamljenim svjetovima,tako blizu,a opet tako daleko...

Ljudima koji su u potrazi za darovima,za one ljude koje vole,ali s kojima provode premalo vremena...za one kojima bi najljepši poklon bio neka mrvica njihovog vremena...

Bila je daleko od kolega,koji poslije posla užurbano odlaze kućama,koji sjede satima zajedno,a zapravo se ne potrude upoznati osobe koje sjede do njih...ne znajući,da možda neki od njih kriju u sebi odgovore...na neka njihova pitanja...
Daleko od ljudi sa kojima se sve manje viđa,a sve više dopisuje sms-ovima,mailovima ili već nekim od otuđenih načina komunikacije,koji možda više udaljavaju ljude nego što ih spajaju...nekad je sa prijateljima šetala gradom po ciljele dane,lutala od jednog do drugog dragog mjesta,pričala...danas joj se ti ljudi javljaju porukama,nemaju vremena...lutanja više ni nema,samo poneka kratka kava,koja se ni ne dogodi često,jer vremena nema...

Pitala se gdje se ono izgubilo?gdje je nestalo to vrijeme,toliko dragocjeno...jer imamo svega,postigli smo svašta,svijet napreduje...ali,izgubili smo vrijeme...izgubili smo ljubav,prijateljstvo i povezanost...izgubili smo zagrljaje i poljupce,izgubili smo ljude kojima smo mogli plakati na ramenu,kraj kojih smo mogli šutjeti,a pričati priče...s kojima smo se mogli smijati,lutati...zašto je to vrijeme nestalo,vrijeme za šetnje i dijeljenje tajni...za beskrajne razgovore i ono shvaćanje dvoje prijatelja koji jedno o drugome znaju sve,cijelu njihovu povijest,svaku ljubav i svaku tugu,koji razumiju čak i ono što cijeli svijet ne razumije,koji se ne osuđuju,već su jednostavno tu...

Znala je,ima ona takvih prijatelja...zahvaljivala je sudbini na tome...nema ih puno...ali,i tih nekoliko ljudi,dragocjenije je od ičeg što ima...jer ništa ne vrijedi više od nekoga tko će te podignuti kad padaš...tko će ti pokazati kako,čak i kad nema izlaza...tko će ti dati nadu i pomoći ti da izdržiš tuge...i tko će tvoju sreću učiniti još većom kad ju podijeliš sa njima...
Za te ljude,učinila bi sve...nedostajali su joj sad,u ovoj samotnoj šetnji...ali,voljela je i samoću...voljela je pričati šumi,šaputati tajne koje malo tko zna i malo tko razumije,pričati joj o svojim ljubavima,prepričavati joj svoja sjećanja...

Jer,ovo tu drvo i ovaj tu puteljak shvaćaju... znaju da neki ljudi upijaju život,da ga prožive nekako drugačije...sa više osjećaja i sa manje žaljenja...možda i sa više boli,ali,boli koja te uči cijeniti svaki dodir,svaki dah,svako drvo i svaki oblak...svaku pahulju snijega i svaki dašak vjetra...koji znaju da je sve to neponovljivo,koji žele da im takvi trenuci budu nezaboravni...da im se uvijek mogu vraćati...u svojim sjećanjima...satkanim od najljepših trenutaka u detalje pohranjenih u njihovo sjećanje...

Jer,ona se i sad može sjetiti...točnog mirisa,svakog detalja onih nekih davnih dana...onog jednog zalaska sunca,na rubu svijeta,svake promjene svjetla,svakog vala,svakog galeba,svakog naleta vjetra koji je osjetila tamo...sjedeći na rubu kopna,uz more koje se kupalo u onim veličanstvenim bojama kad sunce umire...može se sjetiti svojih osjećaja...koji su navirali kao i valovi kraj nje,kovitlali se i bacali je iz očaja u potpunu sreću...

Tom se danu uvijek vračala iako nije znala zašto...možda je bila potaknuta istim tim osjećajima,zbrkanim,a opet sređenim,koji su se ponekad u njoj vračali poput valova...onih istih kao i tada...jer se i sad,baš kao i tada,osjećala nevjerojatno živa...ovako,dok mirno stoji na jednom od vrhova...gledajući ispod sebe brda,kuće koje su se stisle jedna kraj druge,kao da se žele ugrijati...dok gleda onog tamo usamljenog orla u svom letu...ovu smrznutu šumu koju voli,kao što voli i ono more...znala je da je sve to dio nje...svaki taj predivan prizor koji u sebi nekako veže uz one osjećaje koji joj se tad u njoj komešaju...da ih nosi sa sobom kud god krenula,poput prijatelja u kojima uvijek može tražiti utjehu...

Nasmijala se i duboko udahnula...i otišla dalje...u svojim beskrajnim lutanjima ...

četvrtak, 06.12.2007.

svemir u očima...

Srela sam je jednom u sumrak,u jednoj od mojih samotnih šetnji gradom,sa glazbom u ušima,onom najljepšom i znatiželjnim pogledom koji sve upije...

Bila je mlada,još djevojka,ali sa nekim neopisivim izrazom,sa najčudnijim i najljepšim očima...očima prepunim godina...godina tuge,sreće,snova,odsanjanih i ostvarenih...prepunih nečeg što bi moglo zalediti nekoga,samo da se usudi proviriti...i nečega što bi moglo otopiti led...lutala je kao i ja,ali,nije ništa tražila...sve što se ikada igdje može pronaći već je stanovalo u njenim očima...

Sve to davalo je dojam da ima puno više godina,više iskustava,kad razmislim...imala sam osjećaj da je proživljela stoljeća...i sve to je postalo ona...kao da je proživjela sve ljubavi,sve tuge,sve snove...kao da je ostvarila sve što je ikada poželjela,kao da je vidjela sve svijetove koji su ikada postojali ili će postojati...

Kako netko može u sebi nositi cijeli svijet,cijelu vječnost,a opet ostati mlad, pitala sam se...a ona,kao da je znala što se pitam,samo je šapnula...i ti to možeš...i samo nestala poput sjene, na udaljenom kraju parka,kao san...možda je i bila samo san...ali jedan od onih koji ti dade jasniji odgovor na sva tvoja pitanja od bilo kojeg odgovora kojeg nađemo u zbilji...

Ponekad doista snovi donose odgovore,ponekad nam postanu savršeno jasne stvari koje nikako u stvarnosti ne možemo vidjeti....ponekad nas odnesu do nekog stvarnog cilja...ponekad je dodir između stvarnosti i snova samo tanka linija...

Sad,kad pogledam u ogledalo...vidim iste one oči...vidim snove i sreću,vidim iskustvo i puno puno trenutaka koji oduzimaju dah,čuvanih tu...jer,to sam ja...osoba željna života toliko da sve upija,svaki dah,dodir,svaku sjenu,svaki san...koja svaku mrvicu onoga što voli,čuva kao da je to najvrednije što je ikada postojalo...

<	prosinac, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv