Srela sam je jednom u sumrak,u jednoj od mojih samotnih šetnji gradom,sa glazbom u ušima,onom najljepšom i znatiželjnim pogledom koji sve upije...
Bila je mlada,još djevojka,ali sa nekim neopisivim izrazom,sa najčudnijim i najljepšim očima...očima prepunim godina...godina tuge,sreće,snova,odsanjanih i ostvarenih...prepunih nečeg što bi moglo zalediti nekoga,samo da se usudi proviriti...i nečega što bi moglo otopiti led...lutala je kao i ja,ali,nije ništa tražila...sve što se ikada igdje može pronaći već je stanovalo u njenim očima...
Sve to davalo je dojam da ima puno više godina,više iskustava,kad razmislim...imala sam osjećaj da je proživljela stoljeća...i sve to je postalo ona...kao da je proživjela sve ljubavi,sve tuge,sve snove...kao da je ostvarila sve što je ikada poželjela,kao da je vidjela sve svijetove koji su ikada postojali ili će postojati...
Kako netko može u sebi nositi cijeli svijet,cijelu vječnost,a opet ostati mlad, pitala sam se...a ona,kao da je znala što se pitam,samo je šapnula...i ti to možeš...i samo nestala poput sjene, na udaljenom kraju parka,kao san...možda je i bila samo san...ali jedan od onih koji ti dade jasniji odgovor na sva tvoja pitanja od bilo kojeg odgovora kojeg nađemo u zbilji...
Ponekad doista snovi donose odgovore,ponekad nam postanu savršeno jasne stvari koje nikako u stvarnosti ne možemo vidjeti....ponekad nas odnesu do nekog stvarnog cilja...ponekad je dodir između stvarnosti i snova samo tanka linija...
Sad,kad pogledam u ogledalo...vidim iste one oči...vidim snove i sreću,vidim iskustvo i puno puno trenutaka koji oduzimaju dah,čuvanih tu...jer,to sam ja...osoba željna života toliko da sve upija,svaki dah,dodir,svaku sjenu,svaki san...koja svaku mrvicu onoga što voli,čuva kao da je to najvrednije što je ikada postojalo...
Post je objavljen 06.12.2007. u 18:56 sati.