uspomene i sitnice
utorak, 27.10.2009.
Od tvojih pjesama, najdraže su mi ljubavne.
Možda zato što je to dio tebe koji me trenutno najviše zanima - želim znati kako si volio prije mene.
I sviđa mi se kako voliš, kako osjećaš, što ti je u ljubavi važno, što očekuješ.
Priznajem, rodi se u meni i tračak ljubomore...ne u stvarnom, nego u pjesničkom svijetu.
Svjesna sam da su ljubavi o kojima si pisao uglavnom završile nesretno (što i jest najplodnije tlo za poeziju), znam da žene kojima si pisao to uglavnom nisu ni vidjele.
Znam da nijednoj nisi rekao da je voliš, da ti nijedna to nije uzvratila, da se ni s jednom nisi smijao pod tušem, i da prije mene nisi dočekivao jutra u zagrljaju prepričavajući snove.
Znam sve to jer si mi rekao, nisi pisao.
Jako sam dobra u racionalizaciji i suzbijanju svog ega, znaš.
O meni ne moraš napisati niti jedan stih, ako to znači da ćeš sa mnom biti sretan.
Jer, znam da je ovo što imamo stvarnije od najljepših stihova.
Sve ja to jako dobro znam.
Ipak, ponekad, dok ležim u krevetu okružena tvojim najintimnijim mislima, dođe mi (ma, samo na trenutak!) da se zapitam - što li si pomislio kad si mene prvi put vidio? Jesam li lijepa poput Nine iz Maribora? Želiš li mi napraviti kino, i staneš li ijednom ispod moga prozora da tiho osluhneš...?
Jer, kao i još netko koga poznajem, i ja bih željela biti prva i posljednja.
