uspomene i sitnice
subota, 17.10.2009.
Kako i o čemu pisati kad si sretan?
Koja nepravda. Ljudi troše silnu energiju tražeći ventile za tugu, frustraciju, bijes, a kad su sretni, nemaju potrebu ispoljiti tu energiju.
A to je dobra energija. To je zapravo jedina koju bi trebalo izbacivati u svijet.
Naročito kad si zaljubljen.
I evo, sjedeći ovako sretna, ispunjena i smirena uz kavicu i tipkovnicu, shvaćam da je moja zaljubljenost jedino o čemu mogu misliti, pričati, i eventualno pisati.
A to je upravo ono što se riječima najteže iskazuje.
Kako opisati ovo što osjećam?
To što hodam po svijetu osjećajući prvi put u dugo vremena da je sve moguće?
To što se jutrom budim naspavana?
To što se veselim svakom danu?
To što u mislima stalno proživljavam sve naše poljupce?
Što stalno krojim planove za budućnost?
Što znam u svakom trenutku da sam upravo sad i ovdje sretna, beskrajno sretna što sam te pronašla?
Živim istovremeno u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Mogla bih pisati o crtama tvog lica, koje već znam napamet, ili o okusu tvojih poljubaca, ili o mirisu tvoga vrata...mogla bih pisati o tome kako volim bore koje ti se stvore oko očiju kad se smiješ, ili o tome kako uvijek kažeš da te boli ruka kad je stisnem, ili o pogledu koji imaš prije nego što me poljubiš.
Mogla bih dugo, dugo pisati o tome kako me nasmijavaš, kako me razumiješ, kako si nježan i kako si strastven, kako si sretan i tužan, kako si zaljubljen, kako baš ne voliš pisati poruke, i kako si talentiran.
O puno toga bih mogla pisati, ali ne pišem...
Jer nekako, sve što želim reći može se sažeti u dvije svima poznate riječi:
Volim te.
