uspomene i sitnice
četvrtak, 06.03.2008.
Još čekam...
Sve u svemu, nije loš taj status quo. Izuzev čudnih epizoda s gubljenjem zraka, that is.
A gle, što um ne riješi, tijelo preuzima, a u mome umu je trenutno takav kaos da zbilja razumijem zašto se odlučio isključiti na neko vrijeme. Pa nek mu bude, dat ću mu još par dana odmora, nek bježi od svog zadatka i bavi se drugim stvarima (barem je cijeli stan okrečen, i police postavljene).
On me vrlo često zove, i svaki put me ili zbuni ili naljuti ili rastuži. U svakom slučaju, ako i smislim išta iole pametno, to se razjebe svaki put kad ga čujem.
Nekad se i ne javim, ali on ne odustaje. Zove ponovno, piše poruke...a sve najnormalnije, kao da ništa nije bilo. Priča što je radio, kako se osjeća, pita šta ima sa mnom...a ja svaki put umrem od smijeha na to pitanje.
Čak sam se veselila tom njegovom skijanju ovaj vikend, da budem bez njega opet, u svakom smislu, i da vidim odgovara li mi to ili ne.
A pazi sad 'vamo:
Prvi put u svom životu, taj čovjek je odlučio oskvrnuti svoje presveto skijaško iskustvo mobitelom. Naime, ponijet će ga samo da bi se meni mogao javiti.
Mogla bih ja isključiti svoj...
