uspomene i sitnice
nedjelja, 02.03.2008.
I naprosto se tuga desi
Pregledavam ja tako stvari po kompu, i naletim na folder pun slika koje sam tako usputno nalazila po netu i spremala za eventualnu upotrebu na blogu. A sve slike izgledaju otprilike ovako:
I znam da je to zbog tebe, da sam bila u takvom filmu kad sam samo takve slike i mogla vidjeti.
I pade mi na pamet detaljčić koji nisam prije primijetila - nema na tim slikama boje.
Takvo što mogu samo danas vidjeti. Neki kurac se u meni sinoć promijenio, nešto se dogodilo, a ja ne znam što ni kako ni zašto. Sinoć je nestala boja iz svih naših slika. Vidjela sam nas crno-bijelo, i bili smo tako...obični.
I nakon cijelog dana intenzivnog razmišljanja, nisam ništa pametnija i ne znam što bih sa sobom...i tobom.
Jedino što uspijevam izdefinirati je jebeni feeling nemoći koji me prožima i izaziva paniku.
Ne želim kriviti ni tebe ni sebe, ali negdje moram početi s tom krivicom jer ću inače morati zaključiti da je to naprosto moralo biti tako...a to ne želim misliti o nama.
Za što da te optužim? Uf, ne znam gdje bih počela. Ali, sve tvoje navike koje drugima smetaju meni su manje važne...bile su manje važne dok sam dobivala od tebe ono što mi je stvarno trebalo. Dok je bilo među nama komunikacije, dok sam dobivala povratnu informaciju, dok smo rasli skupa.
A i nije mi neka fora da te krivim za sve, nisam ni ja bez grijeha. Kako reče Draga: "I ti si malo pacijent".
I priznajem da ponekad namjerno previdim tvoje pokušaje pomirenja. Ali samo zato što nisu dovoljno jasni, nego su izvedeni u tom tvom glupom stilu koji samo ja kužim, i ti si se navikao na to i nikad nećeš otići ni mrvicu iznad toga, i onda ja popizdim i pravim se da ne vidim ni to malo...
U začaranom krugu smo, dragi.
Evo što zasigurno znam:
Koliko god se ja trudila, u zadnje vrijeme nikako ne mogu doprijeti do tebe.
I da, još uvijek te nekako volim. Jebi se.
