uspomene i sitnice
subota, 29.12.2007.
S njim...
...kad sam sretna, onda sam tako...sretna!
nedjelja, 23.12.2007.
Voljela bih...
...da sam samo pitala kako je bilo...
...da sam mu rekla koliko sam sretna što ga čujem...
...da ga nisam pitala jesam li mu falila...
...da mi je rekao da sam mu falila bez mojeg pitanja...
...da nije ukrao moje samopouzdanje i vjeru u nas dvoje...
...da nisam tužna nakon razgovora s njim...
...joj, kako bih voljela da sve opet bude kao prije i da mu se veselim, a ne da predviđam loše situacije...
...da nemam osjećaj nemoći...
...da ne trebam od njega konstantno potvrđivanje...
...da sama sebi vjerujem kad si kažem da to ima smisla i da sam sretna...
...da ne pišem ovaj post...
...to jest: da imam snage i hrabrosti sve ovo reći njemu...
... i da nisam unaprijed uvjerena da on to ne bi razumio...
Nadam se...
...da ću na vrijeme imati snage sama sebi priznati da sam nesretna.
utorak, 18.12.2007.
"Lupio me, ali mu je žao"
Nije me lupio, barem ne fizički.
Ali imam ožiljke po duši.
Kažu da su ljudi koje voliš obično i ljudi koje najviše mrziš u određenim trenucima.
A što je s onim da te čovjek s kojim si bio bio na vrhu svijeta pospe blatom, i natjera da doživiš najgori osjećaj koji jedno ljudsko biće može izazvati u drugom - poniženje? I sram. I izdaju, i bijes, i tugu, i manjak samopouzdanja i...uf, ima tu osjećaja!
I žao mu je, a lakše bi mi bilo da nije, jer tada ne bih imala o čemu razmišljati.
Ovako moram birati između ljubavi prema njemu i ljubavi prema sebi.
I pišući ovo sjetila sam se još nečega što kažu - da je ljubav nesebična.
To se poklapa s mojom odlukom. Idem baš vidjeti može li ljubav liječiti rane, mijenjati ljude, micati planine...
Barem ću znati za ubuduće,
(bit će jako teško ako budem morala voljeti poslije njega)
pa ću kalkulirati isplati li se truditi.
Draga moja, mislim da se cinizam vraća.
nedjelja, 02.12.2007.
Život je more
Život je more
Pučina crna
Po kojoj tonu
Brodi što brode
Nije mi srce
Plašljiva srna
Ja se ne bojim
Velike vode
Lome me vali
Nose me struje
Oseka sreće
A tuge plima
Šiba me nebo
Muče oluje
Al još se ne dam
I još me ima
U jutra rana
Plaše me senke minulih dana
Sećanja mutna
Kao u laži
Kao u snu
Ipak se borim
Ipak se nadam
Sve manje letim
Sve više padam
I sve su jače ruke
Što me vuku tu
