uspomene i sitnice
srijeda, 27.02.2008.
Autoironija by Marko
I tako polako i nesigurno ulazim u vozačke vode, a od odabranika srca moga ni traga ni glasa. Neka dođem ja do njega sad kad imam auto, veli. Mogao bi on doći do mene pa da se skupa malo vozimo, ali on želi da se ja okuražim sama. Kakva obazrivost.
Ma mogu ja to sve proći bez njega, ali ne kužim kako on ne shvaća da se uspomene stvaraju s ljudima, a ne stvarima. Bila bih se voljela za deset godina prisjetiti kako sam s njim ponovno učila voziti. Imao je priliku biti dijelom mojih sjećanja, i odbio je. Tko mu je kriv.
Zasad ostaje frajer koji je iz ovog ili onog razloga propustio sve važnije događaje u mom životu, otkad smo se upoznali. Čovječe, ne mogu vjerovati da sam to priznala...ali to je istina, i neću više prihvaćati isprike.
Zato je moja dugogodišnja prijateljica i savjetnica po tko zna koji put otkad je poznajem ušla u moj Hall Of Fame, i vozila sa mnom počasni krug po kvartu koji me oslobodio straha i grča.
Hvala ti na svemu, sutra idemo dalje!
A on meni na to kaže: "Baš je susretljiva ta Ana...za razliku od nekih."
I to je njemu smiješno?!
Pa to je samo korak dalje od "Zašto bi sve stvari u mom životu imale veze s tobom?", (Draga, nisam li u pravu?)...A to, stari moj, nije nimalo duhovito.
četvrtak, 21.02.2008.
WTF??!
Koliko sam samo puta rekla: "Da se bar mogu pošteno naljutiti ko čovjek!"
Svaki put kad netko napravi neko sranje, ja razmišljam o njegovim ili njezinim razlozima i motivima, tražeći zapravo razlog da ih opravdam. I na kraju se fakat teško na nekog naljutiti, kad znaš da sve ružno što ljudi čine dolazi iz nekih dubljih frustracija i problema.
Ali našla sam večeras stvar koja me zbilja bezrezervno može izbaciti iz takta.
GLUPOST.
Mislim, baciti papuču na dijete nije čin afekcije (sister, cijenim što braniš mog čudnovatog dečka, ali - NE), nego čiste gluposti i nepromišljenosti.
I tako, dok sam brisala krv s Nikšinog nosa, kroz glavu mi je prolazilo milijun misli, a jedna od njih je bila - hm, kakav neobičan osjećaj.
Tek sam poslije shvatila da sam bijesna kao ris. Samo čuđenje nad vlastitom ljutnjom me spriječilo da mu...no, znate već.
Naravno da to nije bilo namjerno...then again, većina sranja nije namjerna, a ljudi se svejedno ne vole naći u njima.
E pa tako i ja službeno objavljujem da nimalo ne cijenim što si pogodio mog nećaka papučom i raskrvario mu nos!
I baš me briga iz kojih pobuda je to bilo, i koliko ti je žao.
Nauči se kontrolirati, pobogu!
I ne pišem ovo zato što sam još uvijek ljuta (jer nisam ni zlopamtilo - zapravo mi je već smiješno), nego čisto zato da to ovjekovječim. Nek se zna.
Papučom na dijete. Svašta.
četvrtak, 14.02.2008.
Prije nešto manje od šest mjeseci...
...a danas?
Puno promjena.
Koliko god sam već prvi dan imala osjećaj da ga poznajem, naravno, nisam bila u pravu.
Kroz ovih pola godine naučila sam puno o njemu, a i o sebi.
Naučila sam puno o strpljenju, o razumijevanju, popuštanju, svađama, kompromisima.
Ali i o ljubavi, pogledima, dodirima, nježnosti, žrtvama, poljupcima, bliskosti, sreći.
Oboje smo puno drukčiji nego što smo onda bili, pravi karakteri su izašli na vidjelo, i nije ih uvijek bilo lako uskladiti, ali uspjeli smo.
Gledajući unatrag, stvarno mogu reći da se sve promijenilo.
Sve osim činjenice da sam i dalje luda za njim.
Pa eto, sretno Valentinovo!
ponedjeljak, 04.02.2008.
Cause you're my fellow...
...my guy...
