uspomene i sitnice
petak, 10.08.2007.
Napola popušena cigareta
...napola odsanjan san.
Ne znam što mi je veća frustracija.
Probudio me panični zvuk telefona negdje u drugoj sobi. Mislim si, ma tko me zove doma u ovo doba?! Izignorirala sam ga i svim silama se potrudila uklopiti ga u san. I uspjela bih, da nije zazvonio mobitel minutu poslije. I onda opet telefon, pa opet mobitel i opet mobitel.
Izgleda da sam u 9 ujutro jako tražena.
Ok, putujem za par sati kod svojih i moram se spakirati i spremiti, ali nije nikakva panika...a sestra zove zbog nekakvog rublja i posteljine?!
Izgubila sam san, a bio je neki dobar, čini mi se.
Inače vjerujem u snove, vrlo često mi kažu stvari koje sama ne znam u svojoj glavi uobličiti u misli.
Nemam noćne more u smislu da me netko proganja i muči, ali imam ekvivalent toga, što je meni još gore, a to je da mi je najdraže malo biće na svijetu (nećak) u nevolji, ili bolestan, ili mrtav, ili izgubljen pa ga ne mogu naći. iz tih snova se redovito budim oznojena, u suzama i u grču od plača.
A najgori snovi ikada igdje su mi oni gdje se vozim u autu na suvozačkom sjedalu ili iza, a nitko njime ne upravlja. I onda moram ja, odatle gdje već sjedim, nogama pokušati doći do papučica i zaustaviti ga.
Kažu da je auto (ili bilo koje prijevozno sredstvo) tvoj život. I nimalo mi se ne sviđa ideja da njime ne upravljam...još gore, da sam promatrač s drugog sjedala! Kao, prisutna sam, vozim se, ali nisam preuzela kontrolu.
Odnedavno više ne sanjam te snove. Možda se nešto u meni promijenilo.
