četvrtak, 16.11.2017.
Na poslu
Danas i jucer. Sjedim na poslu deset sati. Tako je dosadno da sam iscrpio energiju iz petnih zila. Nista apsolutno nista nam ne zadavaju od zadataka montaze. Po taj posao smo i dosli. Niti metle nam ne daju u ruke. Reko najdosdniji teren do sada. Kada smo ih pitali kada mozemo da podjemo kuci, rekli su nam da je to do nas. Nije da smo nikakvi radnici. Ekipa je da pace vrhunski tim montere. Ali kao oni imaju svoje radnike a mi smo tu da popunimo kvotu broja radnika. Puj jebem ti. Ucrva se i iskrivi ledja sjedenjem. Pa sto se odma nisu izjasnili da im treba samo broj ljudi. Pitaj boga koliko oni dobivaju eura po meni kao broju koji sjedi na klupi i ceka kraj radnog dana. Hvala bogu pa u 6 sati krecemo prema lijepoj nasoj. Jedva cekam da predjem granicu na Macelji i udahnem lijepi hrvatski zrak. Nadam se da ce me poslati da odradim josh koji dan negdje na terenu u ovome mjesecu.
ponedjeljak, 13.11.2017.
Jako sam napet
Danas sam popizdio,
Niti sam ne znam zasto.
Pokusavao sam kontrolirati neke svoje emocije koje su me dovodile do ludila.
Nisam znao kako da se izlijecim trenutnoga problema.
Nebitno o cemu pisem.
Samo mi nije bilo ugodno.
Ovo je nevezao za moj dnevnik.
Nego je ovo upustanje u moj svijet bloga.
Nemam jos hrabrosti da se skroz ovdje otvorim.
Ali polako.
Ipak sam na poceetku ovoga svoga blogerskoga dijela zivota.
Napetost i razmisljanje o tome necemu, jer sam zapeo i zapeo.
Nije mi dalo da radim svoj posao dalje u normalnom pravcu.
Onda sam sam sebi nakon vec dosta patnje rekao da se moram skulirati.
I sjetio sam se nekih motivacijskih video uradaka koje sam gledao.
I pokusao da se sjetim kako se izljeciti ruznih misli.
Nije sam samo tako pustilo.
Imam misli koje te do ludila mogu dovesti.
Ali obavio sam razgovor rekao sto me muci.
I koliko toliko me je to popustilo.
Sinoc sam lose spavao bas radi toga.
I sada jedva cekam da odem u krevet.
A sam sam sebi zadao zadatak danas da moram nesto da napisem ovdje.
Iako je ovo malo ne razumljivo.
Nadam se da mi vi necete zamijerati.
Kao sto rekao ocekujem kritike,
Koje jedva cekam da dobijem.
Jos malo pa se vracam kuci iz tuđine.
Izgleda da se vise ne vracam u ovaj grad.
To me je isto dotuklo danas.
Jer smo planirali da cemo ovaj mjesec ubosti 190 sati.
A ostati ce na 148.
Nije neka satnica.
Nadam se da cecmo do kraja mjeseca biti poslani negdje ddrugo na teren.
Da ubijemo sate.
nedjelja, 12.11.2017.
Jos dvije iz dnevnika od neki Dan
Na dan 08.11.2017
Cijena svakog sna je vrlo visoka.
Ne trebam nikome dozvoliti da me koci u moji ciljevima i zeljama.
Niti da ja to nekome radim.
Mojoj ljubavi moram dozvoliti sve njene zelje koje hoce da proba.
Cesto sam je ogranicavao,
Ali ne zato sto sam zloban.
Nego zbog toga sto sam mislio da je to ispravno.
Neka proba sve sto zeli,
Samo tako mozemo da imamo vise kvalitete.
Na kraju krajeva ona je sve moje prohtjeve ostvarila.
Nikada nije kasno.
Zelim biti uspjesan covjek u njeninim i svojim ocima.
Neopisivo je volim.
Jos se jedan dan priblizio kraju,
Mogu reci da je se lijepo odvila situacija.
Borba se nastavlja sa budjenjem jutarnjeg alarma,
Koji gasim prije nego se oglasi.
Oko 05.00 sati.
Zna biti tesko i naporno,
Ali se trgnem za svoje ciljeve.
Ja zelim,
Ja mogu i ja hocu biti bolji i kvalitetniji covjek.
Ljenost cemo iskoristiti i biti dosljedni svojih ciljeva zelja i planova.
09.11.2017
Danas sam odlucio.
Kada nekome kazem nesto sto zelim da i ucinim,
A on me u startu ili bilo kako popljuje i kaze mi da necu uspjeti,
Ja cu mu reci da znam to,
Ali da cu se ustati i pokusati to ponovno uciniti i ako treba ponovno pasti,
Ali nastaviti se buditi iz toga nokauta.
Sve dok ne dobijem pobjedu.
Najzalije je kada ljudi odustanu na pola puta,
A ta ista polovica kojom su se vratitli je ista udaljenost koja je bila pred njima.
Ali to nisu svatili.
Uspjeh nece doci,
Vi morate pronaci uspjeh.
Nitko niti jedna poznata i uspjesna osoba,
Nije postala uspjesna jer je cekala uspjeh samozaleci se na kaucu izvaljena,
Nego se borila i zrtvovala za to.
Zivot je jedan i iskoristi ga danas.
Neki dan sto sam Pisao
Iz dnevnika od dana 07.11.2017
Odluceno je.
Definitivno dolazi do promjene,
Ne samo kroz razmisljanje nego i kroz djelo.
Ciljevi i golevi su postavljeni.
Trenutno sam daleko od kuce.
Nalazim se u tudjini i nije zlato sve sto sija.
Ali bez samosazaljenja.
Stisni zube i pobjeda je tu.
Prestajem govoriti da cu uciniti nesto sutra.
Sada se zivi.
Trenutno je 08.50, deset minuta do pauze.
Ledja me bole.
Nesto me bas gadno zahvatila bol,
ali ne pada mi na pamet da ikako pokleknem,
ili sucajno da nekome da to pokazem.
Imam kolegu koji mi je sitni neprijatelj,
ali on je tu sa razlogom da mi smeta i da se jacam uz njega.
Zelim da naucim sto vise,
hvatam se svakoga posla,
i hocu da znam,
da mogu da uradim posao sam.
Normalno da pomoc dobro dodje,
ali sto kada ostanem sam.
Treba da se izboris.
Da pokazes svoje vrline i snagu.
Ne drugima nego samom sebi.
Pocetak uspjeha
Ah da pocnemo!
Danas sam odlucio da pocnem pisati blog.
Da vidimo di ce nas ta prica odnjeti i na koju stranu.
Znam da ce ovdje biti pozitivnih i negativnih komentara,
Ali meni je jednostavno trebala promjena od moga zivota,
Koji nije vodio nigdje.
Poceo sam da trunem dusom i tijelom
Isto tako i osobe oko mene.
Ali netrazim sazaljene nego uspjeh moga zivota.
Poceo sam neki dan da pisem dnevnik, pa cu vam ga ovdje prepisati.
Posto mi je nekoliko dana vec ispisano.
Predociti cu vam ih sve u iducem postu.
