Danas sam popizdio,
Niti sam ne znam zasto.
Pokusavao sam kontrolirati neke svoje emocije koje su me dovodile do ludila.
Nisam znao kako da se izlijecim trenutnoga problema.
Nebitno o cemu pisem.
Samo mi nije bilo ugodno.
Ovo je nevezao za moj dnevnik.
Nego je ovo upustanje u moj svijet bloga.
Nemam jos hrabrosti da se skroz ovdje otvorim.
Ali polako.
Ipak sam na poceetku ovoga svoga blogerskoga dijela zivota.
Napetost i razmisljanje o tome necemu, jer sam zapeo i zapeo.
Nije mi dalo da radim svoj posao dalje u normalnom pravcu.
Onda sam sam sebi nakon vec dosta patnje rekao da se moram skulirati.
I sjetio sam se nekih motivacijskih video uradaka koje sam gledao.
I pokusao da se sjetim kako se izljeciti ruznih misli.
Nije sam samo tako pustilo.
Imam misli koje te do ludila mogu dovesti.
Ali obavio sam razgovor rekao sto me muci.
I koliko toliko me je to popustilo.
Sinoc sam lose spavao bas radi toga.
I sada jedva cekam da odem u krevet.
A sam sam sebi zadao zadatak danas da moram nesto da napisem ovdje.
Iako je ovo malo ne razumljivo.
Nadam se da mi vi necete zamijerati.
Kao sto rekao ocekujem kritike,
Koje jedva cekam da dobijem.
Jos malo pa se vracam kuci iz tušine.
Izgleda da se vise ne vracam u ovaj grad.
To me je isto dotuklo danas.
Jer smo planirali da cemo ovaj mjesec ubosti 190 sati.
A ostati ce na 148.
Nije neka satnica.
Nadam se da cecmo do kraja mjeseca biti poslani negdje ddrugo na teren.
Da ubijemo sate.
Post je objavljen 13.11.2017. u 20:06 sati.