Gospojina
Iz uskopaljskog abecedarija...Gospojina dolazi kao more. Postoji naime jedan trenutak - barem ga ja tako doživljavam - kada se, putujući na more, ono osjeti i, slobodno možemo reći, pojavi znatno ranije nego što ga okom vidimo. Uljuljkane u vožnji, već pomalo otupjele od silnog iščekivanja taj «morski» val zapljusne nas i sva naša osjetila. U hipu se sve nekako promijeni, zrak postane drukčiji, krajolik je odjednom primorski, kamen, nad kojim počne treperiti uzavreli zrak, oštriji je i bjelji, svi dotadašnji mirisi u času ishlape, a u nosnice se usele novi, «morski»; u podlozi svega zrikanje zrikavaca preplavi tišinu, pa se sve osvrćemo oko sebe, nehotice se protežemo još uvijek ne dolazeći k sebi da bi tek kasnije, kad ga okom ugledamo u sebi prošaptali: more... Eto, tako dolazi i Gospojina. Taman nas obuzme ljetna obamrlost, pa nam se čini da ljetu zapravo i nema kraja, a onda zatišje najednom mine. Na ulicama se počinje zamjećivati sve više automobila, ljudi se vraćaju s odmora, po njivama uz cestu umjesto žita sve češće se viđaju strnjike, prispjevaju kruške gospojinke... sve se nekako uskomeša. Ta vrhunac je ljeta! Gospojina, odjednom nam sine kroz glavu. U grad, ili bolje reći u crkveno dvorište slije se gomila svijeta, koji, što zbog vjere, što zbog navike, prestoji dugačku misu i sve brišući znoj napola uha sluša propovjednika, a svojom drugom polovicom misli na ručak koji će uslijediti poslije mise kod nekoga u gostima ili na prostrtoj deci u crkvenom dvorištu. A kasnije, kad mlaka piva počne polako iz želuca dizati upravo pojedenu hladnu janjetinu i vrući karpuz (koji upravo nakon Gospojine postane prezreo i trul), svi će krenuti vidjeti «šta ima», pa sve tako pozdravljajući se s onima koje nisu vidjeli od prošle Gospojine, ući u noć. Tek ujutro svi će postati svjesni: prošla je (dakle, i bila je) još jedna Gospojina, a za njom polako istječe i ljeto. Ulični prodavači već su spremili svoje štandove, putujući gostioničari svoje šatore. Za njima je ostala hrpa smeća koju, prije nego je pokupe smetlari, još dugo prevrće vjetar i čuška dječurlija. Za prodavačima i birtijašima, grad neprimjetno počinju napuštati radnici iz inozemstva, a za njima i studenti koji hvataju zadnji vlak da upišu godinu. Roditelji i djeca bivaju zaokupljeni skorim početkom nove školske godine, poljodjelci prionu da još za lijepa vremena posvršavaju poslove na njivama (jer «kad se poslije Gospojine prvi put okiša s ljetom se možeš slobodno pozdraviti»), svi se nekako o sebi zabave, kao da Gospojine nije ni bilo ili, bolje, kao da je bila tek slučajni, prolazni hir stanovnika Uskoplja, ponovo, ratnim rječnikom rečeno, mirnoga pozadinskoga grada. I sve tako do iduće Gospojine. Koja će, mada je još cijela godina do nje, opet odjednom iznenada doći. Kao more. |
< | kolovoz, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |