uskoplje
14.05.2006., nedjelja
Uskopljani na križnom putu
Danas je na Bleiburškom polju održana komemoracija tisućama žrtava pobijenih prije 61 godinu na tom mjestu i brojnim križnim putevima koje su, zajedno sa stotinama tisuća hrvatskih vojnika i civila, prolazili i brojni Uskopljani. Prema nekim izvorima (v.:uskople.tk) na Bleiburgu i križnim putevima nestalo je ili je poginulo 145 Hrvata iz Uskoplja (a ukupno u Drugom svjetskom ratu, prema istom izvoru, poginulo je i nestalo 250 Uskopljana Hrvata; od tog broja 198 domobrana, 14 pripadnika Hrvatskih oružanih snaga, 2 pripadnika Hrvatskih legionara 369. pukovnije, 1 partizan i 35 civila; od istih 250 poginulo je 12 od četnika, 93 od partizana i UDBE i već spominjanih 145 na križnim putovima). Preživjeli sudionici tih događaja s kraja Drugoga svjetskoga rata, koji se, bez sumnje, mogu označiti najvećom tragedijom hrvatskoga naroda u njegovoj povijesti, dugo o svojim patnjama nisu, kako se to često zna reći, smjeli čak ni misliti, a kamoli govoriti. Ipak, koliko je autoru ovoga bloga poznato, dvojica Uskopljana ipak su zapisala i objavila svoja sjećanja na događaje s kraja Drugoga svjetskoga rata. Riječ je o Anti Sablji iz Podgrađa i Jozi Šariću iz Bistrice. Obojica su svoja sjećanja objavili u Političkom zatvoreniku, glasilu Hrvatskog društva političkih zatvorenika, a ovom prilikom prenosim samo ulomke: danas iz Sabljinih, a sutra iz Šarićevih sjećanja.Ante Sabljo: Moj križni put(ulomak) U Viroviticu, tj. u tamošnji logor, stigli smo oko 23.00 sata. Tek u tom logoru dobili smo ponovo po kutljaču one mlake tekućine koja se jedva može nazvati juhom i po jedan kruh na šest vojnika. U virovitičkom logoru, na krugu s kojeg je nestalo i posljednje travke ležali smo sve do jutra, ali i cijeli sljedeći dan. (foto:poskok.info)Oko 19.00 sati 20. svibnja krenuli smo prema Podravskoj Slatini. Te noći bila je jaka mjesečina, pa su mnogi od nas razmišljali o bijegu. Mnogi su iskakali iz kolone i bježali preko polja na kojima su već uvelike bili izrasli usjevi. Sprovodnici su pucali za njima, a iz daljine do nas je dopirao pokoji jauk što je bio znak da je bjegunac pogođen. Opasnost je bila velika, pa sam i sam, s prijateljima čekao pogodniji trenutak za spašavanje. Zajedno s još dvojicom prijatelja premještao sam se s jedne na drugu stranu kolone, pazeći pri tom da ostanemo neupadljivi, i čekali povoljan trenutak za bijeg i spašavanje glave. Tražeći priliku došli smo s kolonom do nekog betonskog mostića ispod kojeg je tekla neka mala rijeka. Uz dopuštenje sprovodnika cijela kolona sručila se je u rijeku piti vode. Bio je to svojevrsni spas nakon duga pješačenja, jer su mnogi zarobljenici iz kolone imali upalu cijelog organizma, a žeđ je samo još više povećavala bolove i slabila organizam. Zajedno s dvojicom prijatelja pio sam vodu ispod samog mosta. Bilo je izuzetno mračno, a ispod mosta sukljala je voda. U hipu smo odlučili ući dublje pod most i primiriti se i šutjeti. Iznad nas začuli smo viku i puškaranje. Sprovodnici su tjerali zarobljenike ponovo na cestu. Malo kasnije iznad nas odjekivali su umorni koraci, a potom je nastupio muk. Voda nam je bila do iznad koljena. Čekali smo, nepomično, oko dvadesetak minuta, a potom se konačno ohrabrili da izvirmo na cestu. No, upravo u tom trenutku začuli smo topot konja na kojima su jahali sprovodnici neke od brojnih kolona. Povukli smo se ponovo pod most. Topot konja nestajao je u daljini, a mi smo se tek petnaestak minuta od njihova potpunog nestajanja ponovo odvažili izići na cestu i nastaviti put... |
Prvi post na uskoplje blog.hr napisan je 21. listopada 2004. godine u 22.25 sati
-
-
uskoplje.blog homepage