Ponedjeljak. Ma da? Što bi reć...
Bilježim danas mnoge upite a i sve veće navale plaćanja na crno. Ajmo bez računa, ajmo bez PDV-a, Hrvati postaju pravi škrbni narod, stiskaju sve, pa i po cijenu loše karme. Hvala PDV-u da sam tržila samo danas četvrtinu plaće ravno u novčanik. Razmišljam još da li da to nekako uguram na račun, pa da onda s računa sebi dam plaju... eh, što ga i ja komplikujem, nikad poduzetnik od mene. Preskočit ću račune i pravdanja ovaj puta. Što manje komplikacije, što brže do cilja, jupijej. Bitno da imam za stanarinu, struju i hranu, a plaju s računa jedan mjesec mogu preskočit. Tamo je bitno da ima za doprinose. One sirote, najsirotije, kako se to već treba radit tako, jelte?
Moja bivša kolegica radi u firmi u kojoj je s 5 i nešto spala na 2 milje plaje. Bolji posao si ne može naći, jer joj je na poslu ipak dobro, a jbt ga, kriza je posvuda, možeš imati dobar posao za dvije milje, možeš posao neimat, a možeš imati i loš posao za dvije milje. Najbolje onda imat dobar posao. Osim toga, praznici nam stižu, praznici nam stižu, zvec, zvec, radimo u fušu, pa bi sa mnom ona nešta u fušu, cijena manja za PDV, naravno. Ja sretna - meni u džep, ona sretna, njoj u džep, naručitelj sretan, uštedio je dvajstri posto. Svi sretni, osim države.
Razmišljam si tako jesmo li mi loš narod da tako radimo ili nam je država loša pa tako radimo. Ma ne razmišljam, kud još i oko toga da glavu razbijam.
S druge strane, ako živiš u državi u kojoj ti je plaća spala na dvije milje, i nemaš apsolutno nikakve šanse naći si bolje plaćen posao, a da pritom ne moraš seliti u onu maglovitu metropolu, onda, zar se moraš ikome pravdati jer te boli briga za državu, za koju isto izgleda da boli briga za tebe i tvoje probleme. I sve to tako nekako izgleda i čini se, da kad izuzemo domovinsku ljubav, ekomomsku mudrost i dugoročno sagledavanje stvarnosti, i kad se brojke stave na papir, ispada valjda da je 23 sasvim dobar komad od 100.
A mi smo baš poduzetan i snalažljiv narod. Evo, baš je jedan fini gospodin u finim godinama predviđenim za čuvanje unuka i obrezivanje povrtnjaka, baš fino finim kišobranom s zavijenom ručkom, prekopao kontejner ispred mojeg prozora. Ulovio je par limenki i fino ih obrisao i posložio u putnu torbu. Poduzetni i u trećoj dobi. Dok mi, "mlade nade" tako fino plivamo u svojim kontejnerima na crno i dajemo im šipak za njihove mirovine.
Tako to nekako govore. Da mi svi moramo ponosito nositi teret plaćanja obveza da bismo imali policiju, vrtiće, škole, doktore, političare, nastavnike, profesore, državu, državnu administraciju i da se tako moramo stiskati, stiskati i žrtvovati za sve to... ma, ponedjeljak mi je odvijek smušen dan i tu nema pomoći.
Bitno da se trži.