Jedan je Allah, jedan je Jahve, jedan je Isus Krist, jedan je Sai Baba, jedna je istina. Svi navedeni, osim Babe koji se još uvijek mrda u ljudskom obliku, žive, u ovom trenutku, u ljudskim glavama. Ipak, ne bi Saija trebalo izdvajati, dapače. Iako je živ i pristupačan, svatko od nas, poznavao ga ili ne, ima različit doživljaj njega kao takvoga. Dakle, koliko je ljudi, toliko je Allaha, Jahvea, Isusa, Swamija, toliko je istina. Koliko je ljudi, toliko je razloga da se pokolju oko svoje istine. I u tom klanju i nadjačavanju najmanje je važno to što svi od navedenih, u koje ljudi navodno vjeruju i na koje se na sav glas pozivaju, zagovaraju ljubav, ljubav i samo ljubav. Svim naputcima uprkos, svak` od nas drži u svojoj glavi svoju istinu i spreman je branit ju od svih drugih nepoznatih uljeza. Zanemarit ćemo pritom, naravno, da i ovi drugi imaju pravo na svoju istinu, i zaboravit da su, u svojoj suštini ljubav i prihvaćanje ono što oslobađa i ono što se može razviti i u nama i u "neprijateljima", i ono lijepo što i jedni i drugi možemo, čak i zajedno, doživjeti. Umjesto toga, bojimo se onih drugih, bojimo se da nam mogu naškoditi, odakle nam taj strah, ako u suštini među nama nema razlike? Možda odatle jer smo već sami spremni naškoditi njima, pa zašto onda od njih ne bi očekivali to isto?
Bit će da je to razlog radi kojeg smo tako uspješni u pozivanju na ljubav i istovremenoj demonstraciji mržnje prema onima koje obilježavamo kao svoje nebližnje. Možda se, u konačnici, uopće ne grozimo razlika, užasavaju nas upravo te suštinske jednakosti, možda?
Koliko je to jedna neobjašnjiva i slijepa ulica izopačenog ljudskog uma, toliko je sve jasnije i opravdanije kada se svede na običnu biologiju i teoriju pukog preživljavanja.
Na planeti, na kojoj se život odvija u lancu međusobnog reciklirajućeg žderanja, gdje bića koja sama sebe nazivaju svjesnijima i trude se isto tako svjesno odricati proteinske hrane, trude se izvući iz lanca klanja i proždiranja, a istovremeno nisu svjesna da su živa samo zato jer je njihovo tijelo vrhunski uštimani stroj za ubijanje miliona bakterija dnevno, i da, htjeli - ne htjeli, ipak žive na uštrb nečije smrti i da život funkcionira samo tako i nikako drugačije, izgleda mi kao da sve vrvi od kaosa iluzija i stvarnosti, multiplicirano sa živim jedinkama, a tko zna, možda i u kamenu ima svijesti, duboko je i beskrajno to naše siroto neznanje...
Iz tog nekog biološkog razloga, samo da bismo učinili to svoje najčasnije djelo - preživjeli, sasvim je jasno i opravdano zašto ne uviđamo vlastitu glupost i zašto sebi i "svojima" dopuštamo i opraštamo sve ono radi čega smo onim drugima spremni, puni usta o pravdi i svemu svetom, glavu odrubit i još tom činu podići spomenik i obilježiti taj datum kao dan kad je Bog hodao zemljom. I pritom ne uvidjeti dimenziju veću od one na koju smo rođenjem ograničeni.
Ja, ja, moje i ja.