S nekim ljudima treba nježno, fino, dok s nekima, zbilja nema drugog načina, nego ih pritisnut uza zid i stisnut za jaja tako jako, da se ovi propnu na noktiće nožnih prstića i onda procvile helijevskim glasićem da učinit će sve što treba. Osim tog stručnog zahvata treba znati i razlikovati te ljude, treba biti zdrav, prav, naspavan i u sebe siguran da bi se tako nastupilo, samo za taj jebeni odnos s ljudima treba biti supermen.
Osim treniranja savršenog pristupa različitim individuama, imam i neka svakojaka druga posla, skačem ko vjeverica s jednog na drugog, uključujuć i one koji neplanirano ulijeću usred tog nekog leta i izazivaju nove skokove, i to iscrpljuje do te mjere da sam oko 14 već gotova s aeronautikom. Isključuju mi se pomalo lampice, gase strojevi, zatvaraju prozori, radnici odlaze na počinak i ostaju neki dežurni koji jedva zadržavaju kontrolu nad onim malim blinkajućim dijelovima. A ja trebam funkcionirati još dugo, dugo, dugo dalje.
Trebam, moram i sve to što me jebe i čini stres i izaziva udare, srčane, moždane, bubrežne, betonske i sve ostale.
Ne dam se moram i trebam, jebem li ih.
Jutros sam baš fino otkrila kako zahvatit druge za jajca, a pritom čuvati vlastita živca.
Kad nemaš izbora najbolje je i najlakše tako.
A sad... dalje, dalje, još dalje....