Danas sam si skroz fulkul. Kao folikul koji odbija ispasti.
Prvo sam svašta nešta sanjala. Jer sam jučer buljila u tv sve dok me nije glava počela ozbiljno boljeti, i čim sam zatvorila kapkove, nastavile su se redati slike, a misli nije bilo niotkud. Sa slijama je lako zaspati, sa mislima nikako.
Trebalo bi to trenirati i patentirati.
Onda sam se jutros dovukla sva prpošna na slabašnim nožicama, ćakulala putem s mobtelom i Mužjakom u njemu, stvarno sam mu falila, a i on je meni, još sinoć, onako plah, topao, nasmiješen, mazan sa svojim koščatim tijelom, mesnatom guzom i velikim kurcom, bolje da ne mislim, najbolje je ne mislit, samo pustit slije da se redaju, mmmmmmm. Eh.
Glasićem slabašnijim od nožica, kasnije sam isto tako objasnila mušterijama da se meni ne isplati raditi za njih po tim cijenama, i da im ne mogu pomoći u tome što oni nemaju sredstva. Pa su oni otišli nekom drugom. Uvijek postoji netko drugi tko se ubija za male pare.
Ja više ne mogu. Ne želim. Neću.
Pa sam tako sjedila besposleno za nikakve pare.
Onda sam objasnila ekipi drugoj da trebaju platiti malo unaprijed ako mislimo zajedno stići do cilja. Pa mi se nisu javili.
Pa sam opet sjedila besposleno.
I osjećala se dobro, baš fino i lagano i kako treba. Kao pokeraš koji gleda u najgore karte na svijetu, a blista kao da u najmanju ruku ima najveću skalu u svemiru. Tako nekako, valjda. Ono, kad znaš da je sve izgubljeno, pa samo malo blefiraš, fore radi. Ili kad te stisnu uza zid pa nemaš kamo. Sve divlje životinje napadaju kad više nemaju kud pobjeć. Zašto bi ljudi bili drugačiji? Zato jer su izopačeni, valjda. Mogla bih se kladit da, osobno, ja, dakle moja malenkost, jelte, nisam izopačena, iako bolesno vjerujem da uvijek ima lufta za bijeg. Osim kad nema, onda moraš pobjeći ravno kroz neprijatelja. Ako si veći, lako ga pregaziš, treba samo vjerovati da si dovoljno velik i neuništiv.
Pa su u svem tom fantaziranju došli onda neki koji se ne cjenjkaju. Donijeli malo posla. Pa još malo. Pa se javio gospodin kojem radim u fušu. Pa, eto nekako....
Bitno je pustiti glupe misli, bilokakve misli, po strani. Samo nek se slije redaju.
Osjećam danas potresuljak u želucu svaki put kad mi dođe misao koja počinje sa moram ili sutra. Osjećam da bih mogla kolabirati ako dođe više takvih misli u jednoj rečenici. To zato jer nemam dovoljno snage da bih mogla eksplodirati. Ali, trese me lagano. To kad se sve nešto gomila i kad se sve nešto mora.
Sva sam puna osjećaja danas.
No, bitno je da nema misli.
I rečenica koje počinju sa moram...