Ima dana kad se sve nakupi, meni se obično sve nakuplja petkom a ponekad i ponedjeljkom. Utorak, srijeda i četvrtak su obično oke, klizni i protočni i ništa ne nakupljaju.
Danas se eto skupilo, sve to od pms-a, predmenopauze, života, egzistencijalne krize, sve to nešto što me čini da se osjećam jadnom i nesposobnom i življenja nedostojnom.
Jutros sam se prvo prosula. S punim rukama papira i nekim pozivnicama koje je trebalo rezati, bigati, pa sam sve to nosila u radionu prljavu i smrdljivu i tamo zapela o neku dasku i onda ravno koljenima na beton. Prosule su se pozivnice po prašnjavom podu sve redom. A još jučer sam ih popravljala lijepeći neke naljepnice preko krivog datuma, sad su još i uzasrane i umazane i s naljepnicom i božemesačuvaj.
Pozivnice su za Rome. Oni imaju neko godišnje okupljanje a kod mene vole raditi sve te papirnate drangulije, a i ja isto tako volim kad oni to rade kod mene. Zato jer odmah plate svoj račun i obavezno mi ostave deset kuna za kavu. Ponekad i dvadeset. Nije da mi tih dvadeset kuna nešto znači, situacija je takva da skidam kapu svim tim rijetkima koji rješavaju svoje dugove. A oni to čine dostojno i ja im skidam kapu.
Istovremeno danas radim i neki katalog za neku izložbu fotografa. Oni su mi došli još lani, nešto u stilu da su vidjeli katalog koji sam nekom radila, pa im se to svidjelo i da su čuli da sam korektna i da sam super, ali da su oni trenutno bez sredstava pa da li bi mogla tu jednu izložbu malo potpomoći i da im dam nižu, nižu, najnižu cijenu ovaj put, jer da će nakon toga oni imati neku bogatu izložbu s puno sponzora gdje ću ja puno profitirati. I onda je uslijedilo svakodnevno komplimentiranje od kojih mi se dižu dlake duž kičme i sama sebi ličim na svog pokojog psa koji bi si radio na leđima čirokez frizuru svaki puta kad bi se našao u društvu nekog većeg od sebe. I to bi značilo da se puni adrenalinom i da je spreman na sve. Meni bi to značilo da me netko ugrožava i ide na ganglije i da bih najradije da prestane srat i da moram paziti što govorim da mi nešto ne bi izletilo radi čega ću požaliti. (Priznajem da najveći moj je problem što ljudima ne znam dati do znanja što mislim o njima, nego mi se to samo nakuplja i onda eskplodiram i napravim neku neočekivanu glupost. Iznenadim svih osim sebe, meni obično lakne na prvu, bude žao na drugu.) A s druge strane, čisto sumnjam da taj netko tko mi govori kako sam super pametna, korektna, genijalna, čudo jedno, ustvari uopće misli kako sam sve to, nego kako to mora govoriti da bih se smekšala i lakše nasjela na neku njegovu podvalu. I onda u tom nekom mušterija-prodavač odnosu treba igrati te igre podvaljivanja i uvaljivanja sa širokim smješkom, a ja jednostavno ne mogu podnijeti te prefarbane i prozirne lopine koji seru o mojoj pameti i sposobnosti tri minute nakon što su me upoznali.
Iako je situacija takva da je čovjeku možda neugodno jer nema para, ali zar se baš mora toliko uvlačit???
S druge strane, ne bih se nikada odvažila ići okolo žicati za nešto ako nemam love za to nešto. I ne razumijem one koji se to usuđuju. A i morala bih se dobrano napit da bih mogla nekome tako kenjkat ravno u oči. S nekim sposobnostima se valjda treba rodit i tu nema pomoći.
Bilokakobilo, fotografi se nakon užicanog kataloga nisu nikad pojavili sa bogatom izložbom gdje bi oni platili pravu cijenu. Umjesto toga, pojavili su se s idejom da naprave isti onaj katalog s istom cijenom i ako može još malo niže, jelte?
Donijeli su brdo podataka koje su umislili ugurati na pola stranice, i rekli da komotno mogu povećati format. Nije im palo napamet da povećanje formata povećava i cijenu, ali morat ću ih i u tome prosvijetlit. Prije nego se grdo posvađamo i raziđemo, jer mi se pomalo i očnjaci naziru a to je već ozbiljan korak dalje od čirokez leđa. Pripremu, naravno, ne plaćaju, jer oni to sami ukucaju u wordove tablice i onda ja to samo pogledam na monitoru i to samo od sebe skoči iz jednog programa u drugi i posloži se redom kako treba. Naravno. Svi znaju da se to tako radi i tko je vidio plaćati pripremu kad se jednom sve ukuca u word.
S njima se još uvijek natežem jer im nije baš jasno kako to tri stranice tablica u wordu ne može stati na pola A4, i jer oni to žele onako kako su zamislili, a to što se jebem tri sata s prebacivanjem tablice i podataka, to ko mi kriv kad pristajem davati cijenu za kikiriki.
Sutra ćemo imati neku vrst okršaja, oni su još jedan razlog zašto sam se odrekla hedonističkog vikenda koji bi se odvijao negdje visoko u planinama daleko od svih priprema, wordova i likova s place.
Baš sam, ono, nizašta.
Ne znam ni hodat, ni razgovarat, ni cijenu dogovarat. I sve očekujem da se nešto složi samo od sebe.
Kad sam, ono, krajem osamdesetih bila u školi još srednoj, tamo su nas učili kako se iz razine vizualne kulture i dizajna neke zemlje može razlučiti na kojem je ta zemlja stupnju razvoja. Da li je kulturna i uređena ili zaostala i kaotična. Pa su nam pokazivali primjere gdje se razvijeni zapad sprdao na naš zaostali socrealistički dizajn karikaturom u kojoj se naše konzerve otvaraju s eksplozivom. Zato jer nismo bili u stanju oblikovati predmete tako da se njima može lako rukovati. A mi smo tako mlađahni i naivni sanjarili o kulturnom zapadu koji je ulagao u svoje vizuale, ljepotu arhitekture i udobnost života. To sve nešto što se moglo viđati po ulicama i restoranima i na njihovim plakatima, cjenicima, časopisima, reklamama... i to nešto što je trebalo ući na naša vrata kroz te neke nas koji bi to trebali raditi, prodavati, osmišljati... a možda su nas sve to učili krivo, možda su to lijepo imali samo lopovi, pokvareni ljudi, možda mi to nismo dobro shvatili... možda ni ja baš ne razumijem dan danas nego sve nešto krivo gledam.
Ah ta sjećanja, ah te zablude. Prije neki dan došao mi je neki musavi momak sa crnim noktima i nekim minijaturnim plastificiranim cjenikom u rukama. Jednim od onih odurnih, sa šarenom podlogom na kojoj se sitna bijela slova jedva daju čitati, hvala bogu da se jedva daju čitati, jer otkad su uveli obavezne cjenike na dva jezika, ono što piše na tom nekom stranjskom je toliko puno grešaka da bole oči, boli mozak, a strancima čitanje cjenika nepismenih barbara čini urnebesnu zabavu.
Prljavi barbar sa crnim ispod noktiju pitao je cijenu za to malo plastificirano govno odurnog izgleda. Onda se pravio da ne razumije što to značu ukucavanje teksta. A onda mi je lijepo objasnio da koj kurac će on meni davati 100 kn za ukucavanje teksta, ako za 70 kn dobije deset takvih gotovih cjenika. I onda je odnio sebe i ono što predstavlja i njega i njegov posao nekome tko će mu dati guzice za 70 kn. I zadržati izgled kakav mu priliči.
U tom nekom pogledu na ljude, kulturu, svjetonazore, čini mi se da smo najbliži tom svom nekom snu o zapadu bili samo onda, krajem 80-ih. Kao da su se otvarala ta neka vrata svijeta kojem smo bili tako blizu, tako nadomak, no, ispalo je da smo blizu upravo kao kočarica suncu u oluji svih oluja. A sad, kao da smo sve bliži Rumunjskoj kakva je nekad bila, možda još to ne vidimo tako očito, možda još neki od nas imaju neke zalihe dobre robe u ormaru, ali dobra roba će se uskoro izlizati, što će nas, boguhvala, samo još više uklopiti u musavi kafić s odurnim cjenicima i njegovim gazdom s crnim ispod noktiju...
Nekako, boli me kurac, imam svoj pms, u njemu mrzim cijeli svijet, u njemu svijet mrzi mene, u njemu vidim svijet crno, možda tek i jedino u njemu pravo gledam, možda su sve ono drugo zamajavanja i samozavaranja u kojem se malo meškoljim i ponavljam da je sve super, a ustvari... ma boli me kurac, ionako, svijet prolazi, prošao mi je taj neki najproduktivniji dio života na krivom mjestu, u krivo vrijeme, sa krivim znanjem, sve sam promašila, osim one daske jutros koju sam uspješno zakačila i sad, sve što treba jest da naučim da me stvarno stvarno boli kurac, da se nazovem prosvjetljenom i da se dobro nasmijem i popijem negdje neku pivu. Kod umazanog gazde s crnim ispod noktiju.
No, prije tog svečanog čina, mogu samo potiho plakati jer imam tako malo posla s Romima a tako puno s ciganlukom.