Vozila sam jučer auto na tehnički pregled u gradu u kojem radim. Tamo su mi u petnajst minuta sve riješili, čak i to što mi na prometnoj više nije bilo mjesta za nove pečate nije bilo problem, nego su uredno mi izradili nove. Pis of kejk. No, iako sam uredno platila sve dadžbine, uključujuć i ganc nove kjnižice i sve zajedno brat-bratu izbilo mi skoro milju kuna, sve dok ne odem u MUP u selu mome malome gdje sam prijavljena, i dok mi oni tamo ne udare pečat i ne uvedu u svoje knjige tu svečanu promjenu knjižica, moj auto zvanično NIJE registriran.
To mi je teta na šalteru tako lijepo izrecitirala sinoć u sedam sati, pridajući tome da istom danas (jučer) je zadnji dan da je auto registriran i ako u selo moje malo mogu otić tek neki drugi dan, da onda vozim nekim sporednim cesticama da me ne uvate. Jerbo sam u prekršaju, iako je auto ispravno, iako to lijepo piše u novoj knjižici, iako sam im isporučila svu tu lovušu da mi to napišu, povrh svega me, bez pečatića MUP-a, još mogu i kazniti jer tako piše po zakonu.
Jebo debila koji ga tako krutog izmislio.
Znam, teško je izmislit zakon koji će istovremeno biti fleksibilan i human, a s druge strane neće dozvoliti ljudskim nagonima da kradu, varaju i zastranjuju, ali što je debilana - debilana je.
Pa sam tako u osam navečer odlučila potegnuti onih stotinjak km do sela maloga, a na dućan stavit natpis da dolazim u neko pristojno doba jutra jedanaest sati.
Selo moje, malo jadransko, jedno je od onih pitoresknih turističkih gradića s bogatom kulturnom baštinom i turističkom ljetnom ludnicom, a bolesno sivom zimskom depresijom. No, bilokoje doba godine bilo, MUP sa strankama radi od 09. Marendu ima u 11, a od 14 više ne želi čut. Na MUP-u postoji po jedan šalter za svaku potrebu, svi su šalteri mahom prazni osim onog na kojem piše vozila i registracija, naravno. Gospođa na istom šalteru je najljubaznija osoba na svijetu, ona svakoj svojoj stranci objasni i najmanji detalj koju ovu u budućnosti može zadesiti, ne kaže ona samo da moraju ići na poreznu, nego i na koji ulaz, koji kat, broj sobe, ime i prezime gospođe koja radi na tom i tom problemu, i hvala bogu da ne zna i gospođin menstrualni cklus, jer bi onda sigurno predložila svojoj stranci da izbjegne točne dane pms-a. Pritom njen telefon svaku malo zazvoni pa ona onda ljubazno u slušalicu objašnjava zakone prenošenja vlasništva i kada je PDV bitan i kad je nepotreban i sve nešto smirenim nježnim glasom, dok mušterija stoji na šalteru i strpljivo skriva znoj od nervoze. Računala sam. Svakoj svojoj mušteriji ljubazna osoba pokloni 20 minuta svojeg ljubaznog vremena. Bilo ih je petero prije mene. Čekala sam sat i pol dok je ona sa svakim od njih detaljno općila. Na sreću moju, gospođa koja je bila prije mene, i isto tako strpljivo čekala, dobila je, već u trećoj minuti odnošaja, zadatak da plazi po poštama i kupuje neke uplatnice, markice, bog te pita koj klinac treba čekati sat vremena u stavu mirno, e da bi se došlo do informacije šta ti je ustvari potrebno, e da bi se onda opet čekalo u redu.
Učinilo mi se jutros da nigdje nisu ljudi tako trpeljivi i strpljivi kao što to znaju biti Istrijani. Nitko se nije sjetio pobuniti da koj klinac ne otvore još jedan šalter, kog vraga negdje ne pišu informacije o papirima koji ti trebaju kad hoćeš prvi puta registrirati auto, zašto je sve to tako i zašto nije bolje. Oni samo klimaju ramenima i eto, a ča češ, more bit i gore.
U selima tako malenima, iz kojih kad jednom pobjegneš, ne želiš se vratiti nikad više, skoro se svi međusobno poznaju. Jer ne možeš postojati, raditi, a ni prolazit gradom godinama a da te ne upamte i nešto znaju o tebi. Nešto ono šššš, ona je ššš, s onim, ma da, da da, i onda psssst, špššššš... johe meni.
I tako se ti sugrađani srdačno susreću na mini šalteru mup-a i onda veselo razmjenjuju informacije.
- ej
- eeeej
- si ča?
- san, kako i država...
- e onda nisi niš!
- hahah
- hihih
Eto, potrošila sam jutro s ekipicom u malenom MUP-u s pogledom na sivo maglovito more i biskupski kompleks u sivoj magli.
Baš sladak početak dana...
Stigla u podne otključat dućan.
Vikend se opet smiješi prepun hedonizma...
:)