Moja majka je tipičan primjer kurca u punoj erekciji. Jedna od onih ljudi koji kad idu do svojeg cilja, ne pitaju za cijenu. I poginut ako treba. Poginut! Nema blema! Jedna od onih koji će vam, u svojem uvjerenju da radi za vaše dobro, prodati Zepter lonac, Zepter poklopac, Zepter masažer, bioničku lampu koja liječi sve što može, nedajbože, zaboljeti, onda Golden sredstvo za čišćenje naftnih mrlja, kragnu za ukras vašeg ionako krasnog vrata. Sve će vam to prodati jer ćete na kraju odustati od odupiranja, shvatit ćete, niste glupi, to vam je jedini način da opet budete na miru i bez njezinog opernog glasa koji ubija bubnjiće i razbija staklo. To je zato jer nema krajnike, znade reć. Pa se ne može kontolirati. A to što dobro prodaje, to je zato jer ima moć uvjeravanja. I jer iz nje pršte snaga i moć dok oni koje uvjerava odavno klipšu na pol koplja. I posrću. I pristaju na sve samo da dođu k sebi.
Kad vam to sve proda, ona će si onda kupiti auto. Kupit će ga od svoje sposobnosti, a vaše nemoći. Štogod si ona nacrta, to će i ostvariti. Jer je uvijek u erekciji i jer jednom kad krene, ona ide. I nema tu da će nju nešto zaustavit.
Manje-više. Ipak, za neku kaznu ničim izazvanu, ima nas, njezine kućne utege koji se znamo inatiti i furat po svome, ponekad baš samo iz inata samoga. Nađe se tako neka potiha radost u inaćenju svoj toj silnoj sili i energiji.
Pa bi se moglo reć da sam odrasla u potiho inatljivu osobu.
Kad već nisam naslijedila tu silnu snagu s kojom bih sad imala par uspješnih firmi, vozni park, zgodnog muža, i neko dete, nek se nađu svi ti silni uspjesi da se okitim njima, malo.
Ovako, ako mi uspjeh i zakuca na vrata, ja ću mu se potiho inatiti.
Ma glupost, kome je uspjeh ikada pokucao na vrata? Do uspjeha se ide ravno naprijed kroz zidove. Zna to moja mama. A znadem i ja, vidla sam.
Odrastati pokraj takve mame isto je dvosjekli mač. S jedne strane rasteš zaštićen kao mladunče polarnog mede, s druge strane, jao si ga tebi ako nešto ne napraviš po njenom. Dobra strana takve vrste nasilja je utiskivanje tog silnog osjećaja za red, rad, disciplinu i pravdu, pa te stvari naučiš rano cijenit i prepoznavati, a onda bez ikakvog razloga shvatiš i te neke sive nijanse izvan tog strogo posloženog svijeta borilačkih vještina. Ono što je pravda jednome, ne mora bit i drugome. Na kraju, svak ima svoju pravdu, svak gaji svoju iluziju, svak stvara svoj svijet, svijet je na kraju tvorevina naših iluzija. Hvala ti majko na nenamjernom prosvjetljenju.
Bilokakobilo, osjećaj zaštićenosti i sigurnog zaleđa je ipak temelj sretnog djetinjstva.
Valjda.
Sve dok ne dođeš u neke godine i gledaš svoje vršnjakinje kako odlaze u London radit kao siterice, učit jezika, vidjeti bijeloga svijeta, dok tebi majka prijeti da ako odmah ne upišeš fakultet da će te ona istog trena zaposliti kao čistačicu. Jer te želi skinuti s kurca kao fakultetski obrazovanu osobu. A činiš se samoj sebi užasno nezahvalnom dok kuknjaviš kako vrijeme sporo prolazi na dosadnom fakultetu kojeg si upisala jer ti se činio najlakšim a nešto se moralo. Bez obzira što ti se tebi htjelo ili činilo pametnijim. I iz nekog razloga nemaš pravo glasa. I ako kažeš da je u Amsterdamu laka droga legalna, ona ti neće vjerovati. Ako joj to kaže netko drugi, onda hoće.
Ne znam. Ne zna ni Almodóvar što to znači moja majka.
Jutros sam platila osiguranje auta. Na majčinu karticu, deset rata. Jer je rekla da sam njeno jedino dete i da dok god ona ima da ću imati i ja. I da nema zime, platit će majka i tehničko i registraciju. Kad već dete ne zna prodavati Zepter i kad ne zna di mu je dupe, di glava, di sjever, di jug, di se zarađuje, di se troši. I kako glavom kroz zid.
Dete je ipak uspjelo jednom otplatiti sve rate kredita na auto. I plaćati na tom istom autu svaki klinac sve do ove godine. Bit će da je kriza stegla. Stegla krvnički. Kad dete ima posao, nema plaću a registracija ističe. A nije naučilo stranjske jezike da se nosi sad negde u tri lepe stranjske materine. Ili da učini nešto na sigurnom stranjskom. Negdje u tuđini, gdje se rad još plaća, dok se plaća.
Vjerojatno ni Jaci majka nije dala da ode u London radit kao siterica. Pa se sad sramoti po svijetu, a i po kući vlastitoj. Sigurno je i njoj majka kriva.
Osim toga što se tužakam jer imam aždaja majku kao nedostižni uzor, bila sam baš vrijedna danas, pobacala tonu smeća iz dućana i oribala police. Sad je na putu da izgleda skoro kao oni lijepi izlozi u Ljubljani gdje je sve tako slatko, smišljeno, mirišljavo i sa stilom. Valjda neću skrenut. Samo do Nove godine da se izdrži, a onda...
Samo hrabro, samo naprijed.