nestašna usidjelica

srijeda, 27.10.2010.

Dan prvi

Jutro. To krasno doba dana. Tako krasno mogu sanjati u to doba dana i tako je dalek taj mobitel dok jauče pored kreveta i baš me boli briga za njega dok ga skrivam od same sebe pod poplunom i dalje spavam. I jutros sam baš tako vozila ko luda na neku svadbu preko neke fantastične zaobilaznice po zraku, dok je on zvonio i zvonio i zvonio.
Eh, to tijelo. Samo tako mrtvo leži. Ujutro se jedva mičem, ne znam tko sam, znam samo da se moram toga brzo sjetiti i iz nekog neshvatljivog razloga pomjeriti tijelo, istjerati ga iz toplog, usmjeravati ga po stanu, izbjegavati rubove zidova, veš mašinu, ne sunovratiti se u kadu dok perem zube, raditi sve te grube radnje iz nekog razloga, ujutro tako dalekog i neshvatljivog i surovog i neprirodnog. I sve to.
Zvoni opet. Zove Sadašnji i klikće u njemu od sreće jer je u Zagrebu sunce i koj klinac još uvijek ležim mrtva i da je vrijeme da se dignem, jer je nakon toliko dana granulo sunce i svijet je danas tako sjajan i lijep!
Odmičem zavjesu uspavanom rukom, u Rijeci je sunce normalna pojava, ne moram radi toga kliktati i skakati iz kreveta, sunce je i bura je i svirat će mi kroz kosti. A u krevetu je tako lipo toplo i sigurno.
Tražim razloga da ustanem.
Ne nalazim.
Ustajem, ipak, još nisam iskorijenila ono sjeme moranja ustajanja i nervoze ako se to neko moranje ne ispuni.
Ustajem i sudaram se sa namještajem, navlačim neku robu na sebe, odljepljujem kapke, kad izađem na buru, opet će mi suze krenuti i svijet će biti hladno mutan s neprepoznatljivim licima. Izvlačim se iz stana kao kornjača iz pijeska nakon cjelonoćnog polaganja jaja, kao da je pet ujutro, kao da grad već satima ne živi svojim živahnim ritmom, koje to veze ima kad je jutarnji ritam skrojen za neke tuđe plesove, ne moj uspavani svijet snova.
Nalazim put do posla sljepljenih očiju, uvijek idem istim putem da se ne moram buditi prije vremena, ni tetama u piku ne moram reći ništa osim mljmjmjjmm u melodiji dobrog jutra, već znaju po što sam došla i da ću za pola sata doći po još... kave, kave, kuhajte i ne pitajte, ostatak dana borim se sa sobom i nedovršenim snom i umornim tijelom i nedostatkom ambicije, entuzijazma, danas se nit nanervirat ne mogu. Nema dovoljno snage.

Ipak, počela sam si sinoć slagati web stranicu. Poslala primjerak znalcu profesionalcu i dobila odmah po prstima da sam lijena i da moram učiti html i css. Kao da u najmanju ruku želim raditi web za ozbiljno. Želim li? Da? Ne? Pored svega još i to? Je li ovo renesansa da moram sve znat? Ili je ovo vrijeme specijalizacije? Koje je ovo vrijeme?
Ponekad se pitam da li su ljudi tridesetih godina prošlog stoljeća znali da žive u predratno vrijeme? I hoće li djeca u nekoj budućnosti učiti o nama kao nesretnim ljudima iz predapokaliptičnog doba?
I onda se tako svašta pitam i odem sa css-a i html-a i web-a u tri fine strinine.

Previše se samoispitujem i bludim.

Svejedno, nacrtala sam si sliku svojeg savršenog života

Prvo se naspavam ujutro. Dobro naspavam i dovršim snove. Stignem na svadbu i učinim sve što tamo moram.
Onda se rastegnem, posložim košćice i ustanem na nožice sigurne, popijem kafcu, podoručkujem i odlučim što ću raditi. Pa se bacim na posal. I u jednom trenutku odlučim da je dosta pa odem nekamo. U drugom trenutku ručam. Ne naručujem usrane pizze i ne jedem sendviče iz pika. Danima. Mjesecima. Godinama. Nego sad jedem fino i kuhano i svježe.. I ako ne mogu radit, odem šetati. Svjež zrak. Ili u teretanu ako pada kiša. Ili na vrh Učke ako sija sunce. Ili prošetam gradom. I onda kad radim, radim skroz, iz sve snage.

I onda se opet zapitam... imam li prava crtati savršeni život sebi i svojim sitnim užicima, ako su ljudi oko mene nesretni i gladni i ako ih izbacuju iz stanova, i ne daju im plaću i ako u šest ujutro nađu na cesti pothlađeno dijete sa polomljenom nogom? Kakvog smisla ima u svemu tome gledati samo svoje sitne i sebične radosti? Tako malene i samo meni okrenute?
Kao da ću pomoći svijetu ako i ja živim loše i nesretno? Kao da je ikoga briga dok se sudaram sa zidovima dok se još pokušavam sjetiti zašto.
Kao da će se itko ikada potruditi učiniti moj život sretnim i ispunjenim bez ikakvog razloga.

Kao da sam na tragu školskom izgovoru ljudskog egoizma.

Ili školskom izgovoru vlastitoj lijenosti.

Moram se naspavati. Skroz sam smušena.