nestašna usidjelica

utorak, 26.10.2010.

trda konstipacija

Događa mi se to često tako u zadnje vrijeme. Ili češće primječujem. Ćešće. Češče. Češće. Sreća da ne postoji tvrdo i meko š....
Uglavnom, požalim se posred fejspuka kako nitko ne plaća račune, nadajući se da će to do onih, koji drže do sebe i svojeg časnog ugleda, doći bez da ih opet moljakam i natežem. I onda se sjetim da još nisam platila struju. Ni ono dopunsko koje su mi rekli da platim kad stignem. A ja nikako da stignem, naravno.
U firmi sam poplaćala sve firmine račune, da bude čistava i blistava i da ne ostane dužnom, ali ja svoje... stoje oni tako i čekaju.
Onda se krenem ljutiti na nekog. Jer je takav i onakav i nikakav.
Pa se sjetim kako sam tako i ja bila svakakva i nikakva.
I kako sam sad upravo kao oni koji su me onomad povrijedili.
Govnasta i njurgava i nemoćna i ljubomorna.
I onda, kad se osvrnem oko sebe, čitam, gledam i posvuda vidim ljude koji njurgaju i kenjkaju i ništa im nije dobro. I svi su svima nešto zgrjiešili, svi su dužni i krivi i sve je to jedan sveopći užas i kaos.
I onda me sve to samo još više sokoli da još više njurgam i kukam i budem jadna.
Naslovnice portala, naslovnice foruma, naslovnice blogova, sve vrišti optužbama u kojima je netko nekome nešto nekaženjeno, neopravdano, nepametno, nepromišljeno, neistinito, nedokazano, neopipljivo, loše, grozno, gadno i sve je to jedna velika nepravda.
Koju nanose drugi.
Nikako ja.
Božemesačuvaj mene u neobranom grožđu.
Nemoguće!
I onda sjedim tako prestravljeno i gušim se u vlastitoj nemoći.
A mogla bih se pokrenuti, pomjeriti, zajebati svih, zajebati sebe prvo i jedino, i učiniti nešto. Dobro. Mudro. Genijalno. Fascinantno. Sve to odjednom.
Mogla bih.
Reče ona sebi i ostade u svojem zacementiranom krugu.
Ni makac.