nestašna usidjelica

srijeda, 20.01.2010.

Ma imam potencijala, samo se trebam naspavat...

Počelo je sve još onda, u vrtiću. Prvog dana vrtića. Probudili su me. Nasilno. I onda tako bunovnu i uplakanu odveli negdje, ne sjećam se više ostatka tog prvog dana, osim da sam s tog mjesta, punog preglasne djece, često bježala i lutala gradom na sveopći užas teta odgojiteljica drugarica. (Srećom, onda nije bilo toliko auta, iako se onaj smotanac iz druge grupe, kojemu je tata negdje od nečega poginuo, ipak uspio prepriječit nekom stojadinu.... ) Sjećam se od tog prvog dana samo da sam pobjegla u kut kreveta i na sav se glas dernjala i plakala, a oni su me se dočepali i ugurali u odjeću. I bilo je hladno. Uvijek su bila hladna ta mučna jutra i uvijek je bilo mučno to dizanje i oblačenje i odlasci nekamo. I vrtići i škole i fakultet... eh, fakultet, blaženog li raspašoja u ono razjebano ratno vrijeme...
I još uvijek se nasilno dižem ujutro. Bauljam. Navlačim nešto na sebe. Tu i tamo se sjetim bivše prijateljice Razmažene koja se je običavala dizati prije sedam, e da bi se pola sata ukrašavala i crtala pred ogledalcem, i toga kako sam joj se na tome uvijek divila. Kako se može ustat tako rano i kako može upravljat vlastitom rukom i tako preciznim pokretima? Tako rano. Dok meni cijelo tijelo još uvijek spava, a lice je natečeno do te mjere da bi svaki pokušaj crtanja po njemu ispao grotesknim prizorom...a ona je već sređena, namirisana, obučena i našminkana tako da joj kapci obavezno pašu uz majicu, hlače i čarapice.... suknje ne voli nositi jer ima gadne noge. Ali, svejedno... Ponekad mi se činilo da će tako spremna i oboružana osvojiti svijet, ali je na kraju ispadalo da samo sjedi negdje i ukrašava prostor skladom svojih kapaka, majica i čarapa. A možda ni ona nije bila naspavana, možda je samo bila toliko u banani da ju je to dizalo sat vremena ranije, bila je spremna učiniti sve sve samo da je ne vide neusklađenu, nedajbože.

Na kraju, čini mi se kako mi je cijeli život jedna latentna borba s ustajanjem. I neshvaćanjem tog nasilnog čina kojim moram prekinuti nešto što je tako prirodno i potrebno. I toga što moram tako nedovršena otić u neki dan...radit nešto...neki kurac...mora se...
I otprilike to izgleda ovako.
Ponedjeljak, ajde, nekako...ima još rezervi od vikenda, može se. Dapače. Ostajem budna još do u kasno u noć. Nosi me taj ponedjeljak.
Utorak. Jedva. Tijelo se digne, prodrma ga onaj duboko usađeni osjećaj nečega...kasnit ću, moram stić, ne smijem, ovo, ono, tijelo se digne i po navici ode na posao. Obično i zakasni. U glavi muk. Štogod da pokušam raditi u glavi je muk. Nema nikoga. Ili je netko jako usporen. Ili odsutan. Pa iz tog razloga gledam raditi što manje, da učinim manje štete. Negdje oko pet sati popodne i glava se razbudi. Ili je tome pomoglo onih pet kava s kojima sam se pokušala prizvati?
U svakom slučaju, u utorak mi je najbolje nadati se da se nikada neću razbuditi, jer je to jedini način da navečer zaspim u neko pristojno vrijeme malo prije ponoći.
Srijeda. Isto kao i utorak, samo budem mrvicu razdražljivija....
Četvrtak. Obično u srijedu uvečer uspijem past u nesvijest oko 23. Četvrtak je ok. I zato jer je oke, ostanem budna do kasno, kasno, kasno.
Petak. Koma. Isto kao utorak. I naravno, razbuđivanje oko pet popodne.
Vikend...jupi.

I ne mogu si pomoć.
Sve što mogu jest nastaviti svoju uzaludnu borbu s nenaspavanim tijelom i sve većim manjkom ambicija. I vući se na posao na kojem nisam uopće prisutna, I biti sretna da imam tako nezahtjevan posao....i pustiti vrijeme neka tiho klizi...jer koga briga, za sto godina ionako nitko neće znati za kvaziprobleme jedne nenaspavane usidjelice.