Stvari. Bolilo je ko sam vrag. Ili, možda bolje kao razigrani šuriken. Ona metalna zvjezdica kojom nindje trgaju ljude u jeftinim romanima mekanog uveza. Našla mi se nekako u trbuhu i krenula histerično mahnitati. Na trenutke mi se rigalo, na trenutke mantalo. Nije dugo trajalo, ne više od 15 intenzivnih minuta. Ono poslije, boli manje pa je nebitno. Smatram to više olakšanjem nego boli.
Moram priznati, voljela sam to nekad, nekad nije toliko bolilo, bilo je to onda zaista olakšanje, još jedan poklonjeni mjesec slobode, uspjeli bijeg od onog strašnog odrastanja, odgovornosti, šansa da još uvijek budem dijete, a ne neka poluizgrađena likuša koju neko bespomoćno stvorenje zove mamom i krivo misli da je cijeli svijet samo igračka u njenim velikim i snažnim rukama. Voljela sam bježati od toga, morala sam, pobjeći i sakriti se prije nego što jednom dovoljno ne odrastem i postanem dovoljno jakom i moćnom, pa makar to bilo nikad. Bolje nikad nego loše.
I bila mi je to jedina utjeha u onim godinama samoodabrane asketske apstinencije, ne mala utjeha...da je svejedno ako kasni i da ne moram brinuti...
Sad sam odrasla. Valjda. Svijet mi je jasan. Nije strašan i ne tlači me previše, mogu ga odgurnuti, mogu i privući. I svejedno mi je.
Osim što sad jako boli, opominje i jauče...kao u nekim posmrtnim mukama, kao da me želi kazniti za svo ono odgađanje...ili barem upozoriti. nešto.
Ipak, svejedno mi je.
Prihvaćam.
I život.
I smrt.
Svejejedno.
Sad kad sam gotovo sigurna da je, ionako, nemoguće. Lako je.:)