Rekao je da je zaljubljen. I da ga moje odbijanje boli. A skoro da i nije trebao govoriti. Na kilometre sam vidjela kako gori. I kako me fokusira kao lovački pas jarebicu. Samo što se on pritom smješkao. Onako, drago i bedasto, više kao uhvaćeno tele nego kao neki lovac. Onda je rekao kako on ima ladice. I da sam ja u jednoj, ovdje i sada, a obitelj je u nekoj drugoj, ondje i tada, dok sam ja sada. I obrnuto. I da se to nikada neće pomiješati jer oni tako funkcioniraju. Muškarci s posloženim kockicama u glavama. I obećao je da je obitelj nedodirljiva i stabilna kocka koju moja kockica, repatica u prolazu, nikada neće biti u stanju ugroziti. Jer mi to neće nikada dopustiti. Jer je tome tako. I jer je to jedini uteg, valjda, svim njegovim vanbračnim aferama, koji ga drži čvrstog i nepokolebljivog u svojoj ideji uzornog i časnog supruga i oca. Ideji koja uspjeva spojiti sve ono što ljudska zajednica od njega traži i očekuje, zajedno s onim što njegovi geni, feromoni, kromosomi i ona smiješna svojeglava izraslina od njega također iziskuju. I da je našao svoju zlatnu ravnotežu. I da je to najbolje što je mogao učiniti e da bi uskladio svoju zaljubljivu prirodu s vanjskim svijetom. A ne zaljubljuje se on baš tako često, nego više, onako, u naletima od par godina, koliko već treba zaljubljenosti da usahne i da mu život opet postane dosadnom sivom pločom. I da to kod njega traje dvije godine maksimum. A onda zasićenje. A onda ispočetka.
Život bi mu zasigurno bio veseli ringišpil na kojem se izmjenjuju komadi željni uzuđenja da kojim slučajem nema dijete. Što već stavlja posebnu težinu na riječ život. Težinu težu od života samoga.
Ali...da, ipak, inzistirao je pomalo na onom što je volio nazivati buđenjem mene, i crtao kako taj usrani život nije toliko težak da ne bih izašla iz svoje kukuljice...i da nema smisla zatvoriti se i pobjeći od svijeta i emocija jer isti znaju bolit, i da to što jednom boli, znači samo da me dotaklo i da toliko toga propustiti radi malo boli nije vrijedno svega onog lijepoga u čemu se može uživati i jednom izgubiti. Jer na kraju...i tako nam ništa ne ostaje zauvijek. Trenutak možemo samo nakratko zgrabiti ili zauvijek propustiti.
Rekla sam mu da je verbalni nasilnik. (Nisam mu priznala da se nasilje lako da oprostiti, jer štogod da je usmjereno prema nama može hraniti naš sitni ego, pa bilo to dobro ili loše, ponekad, dovoljno je samo da se odnosi na nas e da bi nam se činilo kako smo nešto vrijedno truda tog smjera...ali, eto, nije dobro poticati nasilje, pa makar samo verbalno.) Ali nisam ga ni otjerala... nit sam to pokušala...
Cijeli je svoj svijet fino nacrtao i obrazložio i posložio svoje karte na stol. Samo je jednu ostavio lukavo poklopljenu. Za nju je rekao da mu je nepoznata i da nikad nije igrao s njom. Jer je svaka igra, koliko god se istih pravila držali, uvijek nova, neponovljiva i nepredvidljiva.
Jednog dana i ta će karta biti otkrivena. Bit će to, valjda, onaj zadnji potez...