Pustili su Azrin koncert na državnoj dalekovidnici. Nikada mi nije bilo jasno zašto je Azra bila toliki tabu za vrijeme rata. Možda jer su pjevali o onoj sotonskoj riječi...balkanu. Kolikogod mi to onajputa smetalo, u jednom sam trenutku odlučila prestati voljeti Johnija, ustvari. Zato jer je rekao da jednog dana nema ga i nikad neće doći. Zato jer govori strašne stvari i one se događaju. I ne volim ga jer mi se želudac uskomeša svaki put kad čujem kako teškom mukom izbacuje iz sebe sve te riječi pune čežnje, patnje, jada i svega što boli. I ne znam zašto ljudi s tolikim oduševljenjem ponavljaju tako teške riječi. Mene bole te njegove riječi i taj njegov čeznutljiv jauk. (Možda i njih boli. Možda oni vole da ih boli.) I ne volim to što poželim nakon toliko godina zapalit cigaretu. I nakon toliko godina zasuzit iz nekog nepoznatog razloga. I težak mi je jer me sjeća na balavost. Ono kad je svijet izgledao tako njami uz njegove parole koje strašno zvuče. I ne volim jer me podsjeća na sve bivše, propale i nestale. I ne volim onu njegovu pjesmu s mojim imenom. I ne volim ga jer je Den ostavio uključen kasetar u autu one noći kad je otišao. I kad je poslije dva dana njegov stari sjeo za volan i okrenuo ključ, iz auta je zajaukalo: mi smo ljudi cigani, sudbinom...