Ustvari, grdo je to ustajanje u 5 i pol ujutro. I ulice uopće nisu prazne. I ceste su pune kamiona. I jedva sam stigla točno na vrijeme. I doktorica je bila tužna jer se još nisam navikla levitirati na trtici na onoj neudobnoj stolici, a tako sam fino počela često dolazit. Ali smo zato fino i temeljito popričale. Ona je sve što je rekla morala par puta ponoviti dok sam je ja tupo gledala poluotvorenih usta. Pa me je u jednom trenutku zamolila da ju prestanem tako gledati, jer da izgledam jako glupo. A što ja mogu kad ne znam funkcionirati bez kave. Natašte. Napisala je tri uputnice i jedan recept, namučila sam se zapamtiti gdje moram koji papirić odnijeti, izašla iz ordinacije, zagrlila spasonosni kavomat i shvatila da sam sve pare stavila u rezervoar i da mi za daljnje pohode treba novac i hrabro krenula u banku. Jer sam pin od kartice opet zaboravila i više ga uopće ne želim doznavati. Banka radi od 8.30. U lipom malom gradiću na moru. Sreća pa je more blizu, uvatilo me neko šetanje. Opet onaj čudesni spoj mira i tišine grada koji se budi i budi i budi, i tako se pokušava probuditi cijele zime. I ne ide mu. Ni čovjeka, ni pasa, ni galeba. Sve je negdje nestalo. Ostao je samo onaj nagon da pobjegnem negdje što dalje. Obavila sam potom svoje dužnosti sa papirićima, receptima, uputnicima, brisevima, cijela zbrka je uspješno riješena i masno plaćena (ko mi kriv kad nisam uplatila dopunsko). Sad trebam čekati deset dana. Samo deset dana.
Razmišljam o eksperimentu, u zadnje vrijeme me ti eksperimenti nešto baš privlače. Dok se s jedne strane borim sa zavrzlamama zdravstvenog sistema, s druge strane bih se mogla obratiti alternativi i bioenergiji dati šansu. Čist da vidim. Da li to ima ikakvog učinka i ako ima da li je podjednako kilav kao priznata nam medicina...