Došao nam PDV na naplatu. Oće Država svoj dio. Ona je to mudro smislila. Uzima sebi 22% od svih izlaznih računa koje sam napravila. I pritom ju uopće ne zanima da li sam te račune uopće uspjela naplatiti i kakvo je na mom računu uopće stanje. Državu isto tako ne zanima koliko plaćam najamninu za prostor u kojem mijesim kruh svoj svagdašnji. To je moj problem i ne odbija se od poreza.
Činjenica je da sam radila dobro i napravila promet. I to uredno prijavila knjigovođi. A knjigovođa je sve cinkao Državi. Što i ne bi bilo tako strašno da se 80% tog prometa ne odnosi na R1 račune koji se plaćaju kako ko stigne. 50 % od tog prometa ću naplatiti u neko dogledno vrijeme, a 20% prometa neću naplatiti nikad, jer tu 10% od tog bačenog novca ide na one koji svjesno i planirano ulaze u biznis s namjerom da nikada ne plate, a 10% otpada na one koji propadnu i iz kojih se ništa više ne može izvući. To je neka gruba i fino zaokružena računica. Matematika mi ionako nije nikada išla. Nije da mi nije išla nego su mi je uvijek nametali tako strogu i suhoparnu da mi je bila odbojna kao neka stara i ukočena guvernantica. Ili čangrizava usidjelica bez imalo ideje i mašte. Bljak.
Iako, ne treba mi biti nekom matematičarkom da ukucam pin na token i shvatim da je račun prazan. Jer je sve sa njega otišlo Državi u njen PDV.
I sad. U ovom trenutku, negdje u zraku vise neke pare od kojih je Država sebi lijepo stavila njen dio u svoj šuplji džep, a moj je ratni zadatak naganjati te ljude koji nisu platili, i natjerati te pare da ateriraju u onaj prozorčić kojeg moj token otvara.
Pa, krenimo redom, onih toliko i toliko milja kuna, nemamo srca tražiti jer taj dotični naručitelj-prijatelj nije to uspio naplatiti od gospođe koja je u vremenu obolila od raka i sad umire. Taj dotični je ionako prešao rub bankrota, ima dvoje sitne djece, a nema para za registraciju auta kupljenog na lizing. Pa se s njim nekako kompenziramo s nekim uslugama tiska. Ajd dobro. Onih drugih toliko i toliko milja kuna nećemo vidjeti, jer gospođa nije znala da ju knjigovođa mulja i da na njenom računu nema para. Ona nam nudi brdo kolutova pravog ovčjeg sira u kompenzaciju. A može i malo novorođenih janjaca. Što je najgore od svega, gospođa je znala da je u banani, ali je bila dovoljno drska da naruči svoje prospekte. A mi dovoljno budale da joj ih isporučimo bez plaćanja unaprijed. Jer nam je netko rekao da će ona platiti. Pa ti vjeruj onom što čuješ.
Sljedećih toliko i toliko milja isto nećemo vidjeti, jer je Kumpanjon odmah procijenio da je gospodin lopov u duši i da će me prejebati, a gospodin mi je baš javio kako je već mjesec dana u bolnici i da je jedva izvukao živu glavu jer da mu je puko` čir. Još onih milja par od one namirisane kurvice ćemo isto teško izvući jer...eto, ljudi su dovoljno drski i bezobrazni da si to mogu priuštiti. Uzeti nešto i ne platiti.
A onda, još k tome, dođe i neumoljiva Država po svoje.
I sad...još sam uvijek sva pomalo nova i zbunjena u tom svijetu "poduzetništva", no već mi je jasno da je Država feudalac koji ubire svoj namet i pred kojim, jednostavno, poželim skrivati svoje krumpire, a mušterije su potencijalni lopovi koje moram cijelo vrijeme držati na oku. I nema te mašinerije, i nikad neće biti ni izmišljena, koja bi uspjela uspostaviti neki red u cijeloj toj "razmjeni dobara".
Kumpanjon samo ponavlja nek si zamislim kako je tek onima koji plaćaju punomasne najamnine. I koji su se zadužili i podizali kredite i pokupovali strojeve i sad nešto pokušavaju sprtljati.
Nije nam tako strašno, uvijek može biti strašnije, ali da je dobro, e pa, baš i nije.