Pitala sam Malca, koji se polupijan i polulud našao gol u golom međunožju sestre svoje Ljubavi, da li bi to učinio i da se Ljubav na njega, prije toga, nije naljutila i da mu nije uvrijeđeno okrenula leđa i da ga je, umjesto ljutnje napala svojim međunožjem, ustima, rukama, biločime samo da mu izbaci mozak iz te glupe glave dole. Priznao je da svakako taj put ne bi otišao Sestri. I da bi mu poslije, na trijezno, bilo svakako lakše oduprijeti se Sestrinim ispitima vjernosti.
Znala sam! U tom jednostavnom rukovanju tim jednostavnim bićima sve što treba je redovno dati. Ne ljutiti se, ne uskraćivati. Tapšati ih i maziti po glavicama. Malo gornjoj, malo donjoj. I onda im opet dati. Svaki put kad pitaju i ponekad za vlastitu razonodu, prije nego im padne napamet da traže negdje drugdje.
Tako sam jednom mislila da je lako i jednostavno imati psa. Samo ga treba paziti, maziti i voditi u šetnju.
Postane naporno nakon nekog popriličnog vremena.