Raditi u centru grada tek od devet ujutro i ići na posao autom ravno je najperverznijim mazohističkim igricama. Raditi u centru grada i plaćati pokaz za vožnju autobusom koji se, prvo odbija pojaviti, a zatim ti neumoljivo razmješta kralješke i prijeti da pregrizeš jezik, dok on živahno strmopizđuje niz Strossmayerovu, isto nije neka mudra investicija. Ići pješke gradom koji pobija sve državne rekorde po broju kišno-vjetrovitih dana, a pritom nemati na sebi planinarsku gorotex opremu, također nije neka sretna solucija. Birati između ova tri ponuđena rješenja, zasigurno je put u frustraciju.
No, zato moj Kumpanjon, koji sebe voli predstavljati kao pravo dijete grada, nema običaj ići pješke, a bogami ni skakati po autobusu. On za vožnju po gradu ima dostavno vozilo-kantu, koju bez straha ostavlja posvuda. Ljudi tu kantu obično zaobilaze u širokom luku i pritom skupljaju svoje kapute, jakne, suknje, štogod na njima bilo, samo da izbjegnu kontakt sa tom strašnom višegodišnjom nakupinom gradskog smoga. Pauk tu kantu isto tako zaobilazi, vjerojatno iz straha da se ne raspadne negdje tamo dva metra u zraku. Osim te kante, imao je Kumpanjon i neka besna kola kojima je pokušao ublažiti jači udar krize srednjih godina. To je bilo drugo oružje u borbi s Paukom. Nije Pauk htio ni besna kola. Kaže Kumpanjon da kad vide takav auto odmah misle da je od nekog mafijaša i ne žele imati s njim posla.
Ali zato masa tihih, običnih, na kredit otplaćenih, medvjedićima i bedastim naljepnicama ukrašenih, uredno opranih i paženih, naših najvoljenijih limenih ljubimaca nema nikakva antitijela, kako na Pauka, tako ni na parkirne kazne. Mi, masa običnih, prosječnih mediokriteta, imamo pravo birati između grčevitog traženja ono malo neobilježenih besplatnih mjesta, ili možemo, ako možemo, nekim čudom svaki dan odvojiti 20 kuna za dnevni parking.
Ili...možemo se osloniti na Belu!
Bela je jedna divna prirodna plavuša monumentalnog poprsja, koja živi u sretnom braku u centru grada sa svojim malo stisnutim mužićem, i koja je čuvši za moj "problem" nesnalaženja u okrutnom svijetu parkiranja, instant došla na, poput njenog poprsja, širokogrudnu ideju da se prijavim kod nje doma i da dobijem parkirnu karticu za 35 kn mjesečno! I parkiram tu gdje radim! Divna li si, Bela...samo mi daš osobnu, i ja obavim sve. :-)
Bela se od rođenja te humane ideje naovamo nije pojavila u dućanu. Kumpanjon je jutros rekao da mu se malo izvinjavala i da mi poručuje kako se mužu ne sviđa ta njena dobronamjerna ideja. Jer oni mene ne poznaju baš tako dobro. Tko zna kako bi mogli nagrabusiti...kad ih napadne parkirna mafija...ni krive ni dužne. Oprezan je taj muž. Još da je bio tako oprezan onomad kad su se zaduživali e da bi investirali u propale fondove...
Ništa...otkrila sam još par potencijalno praznih parkirnih mjestašca...postajem sve spretnija, još malo vježbe i pretvorit ću se u pravu Madame Mediocrite ove krasne jutarnje perverzije.