Cimka se vratila u dva ujutro, bila sam još budna dok je otključavala i tramakala po stanu. Ujutro mi zauzela kupaonu, rekla da je bilo divno i krasno i da je gore kao u sauni, a ne ovdje -50 na ovoj buri. Onda pobjegoh na posao. Odlučila pješke. Greška. Jedno jedino pauku nedostupnu "parkirno mjesto" me nekim čudom čekalo, a i ispalo je da mi zaista treba auto, nema Kumpanjona, moram poslije posla u dućanu ići na drugi kraj grada odraditi ono što bi inače on radio. Neka to bude lekcija dana. Auto. Sjedi u njega ujutro. Vozi. Sutra.
Nisam jako pospana, ali nisam ni bistra...sasvim fino usporena i tupava.
Amante je već čekao na skypeu. Onda navalismo na telefon. Ispričati u detalje taj jedan propušteni dan. Zaglavili smo na filozofiranju o tome koliko Paprenoj je/nije velika prednost to što živi u vlastitom stanu i nema kredita. A. to ne razumije, on nije podstanar, nikad nije ni bio i nije se zaduživao. I nije u iskušenju da postane samohrana majka sa starim roditeljima i neizlječivo bolesnim bratom na grbači. I Metuzalemom. Koji ima pare, ali jebeš to. Parama možeš kupiti samo stvari. I neke lijekove. Ajde, dobro. Nije loše.
Onda je on ispričao svoj dan. Pohvalio se kako je na kraju uspio sasvim solidno odraditi svoju bračnu dužnost, no, potom je Draga pala u nenadani plač i optuživanje. Jer zna da ju vara i mulja. Stislo mi se nešto. Ne radi uzdrmane savjesti, niti radi straha od otkrivanja, nego mi se vratio taj osjećaj kad živiš u vezi koja se raspada, kada te onaj drugi već lagano napustio i kad znadeš da više nije tu bez obzira na sve njegove pokušaje utjehe. Bole onda te isprazne riječi još više. I zaboraviš onda na sve svoje otrovne strijele i nokaute koje si svojem dragom godinama podvaljivala. Samo znadeš da nešto tu nedostaje i da boli. I bojiš se da je nepopravljivo.
Sranje.
Trebala bih učiniti nešto.
Jedino što bi Amantea instant otjeralo bio bi neki novi Ljubavnik. Klin se klincem izbija, naravno. Amante bi onda malo patio. Vratio bi se svojoj Dragoj i tiho cvilio. Ne bi mu bilo prvi put i ona bi onda znala zasigurno. Ali barem bi cvilio u njenom zagljaju.
I onda, nabrzinu bih trebala potjerati novog Ljubavnika prije početka ovisnosti.
I opet se vratiti u sigurnost svojeg hibernacijskog života. Prije toga malo/puno tiho potiho cviliti u zagrljaju ničijem.
Bez ljage na savjesti. I bez mrve odgovornosti za tuđe propale brakove.
I razvaljena djetinjstva.
Da.
Trebala bih...