Planinarsko društvo Uroboros

petak

siječanj

2013

Šetnjica do Grafičara

Izvješće sa izleta na Grafičar 3.01.2013. (DRL)

Dan je svanuo sunčan, ljepši nismo mogli poželjeti!
Mala skupina planinara (Puh, Željko, Atropa i Davorin) se okupila na Črnomercu oko pola 10 ujutro, popila se prva kavica (čaj) i krenulo se put brda...

Oko pola 11 smo izašli iz autobusa i uputili se ka Grafičaru. Put nije bio lagan, ali uz našega Zakaraju je sve puno lakše sretan Probijanje kroz nanose lišća olakšao nam je njegov milozvučni glas.

S obzirom na to da je radni dan u pitanju nismo sretali baš previše planinara ali ipak se našao pokoji stranac, sa njima smo uspostavili samo "bok-bok" odnos i nastavljali dalje! Uz par kratkih odmora relativno brzo smo prevalili daj dug i mukotrpan put i oko 13h smo se sjeli u planinarski dom na odredištu!

Malo se okrijepili, pojeli malo slatkiša, nasmijali se "planinarima" za koje smo sigurni da nisu pješice došli do gore i lagano krenuli prema civilizaciji.

I niz brdo smo bili zabavljani od strane Zakaraje, takli smo u malo dublje teme, ukrali koji kamen i za čas došli do dna.
Nakon što nam je autobus pobjegao (doslovno) ispred nosa sjeli smo odmorili prozborili koju sa bakicom i dočekali idući.

Sve u svemu: lagana šetnjica, odlična atmosfera, puno smijeha i ugodno druženje.
U svakom slučaju odličan način za provesti prvu polovicu dana! sretan

komentiraj (0) * ispiši * #

četvrtak

siječanj

2013

2012. godina u 12 slika

U 2012.g. naše društvo je napravilo dvadeset i četiri izleta.
Dvanaest slika sa izleta koji su obilježili našu 2012. godinu (hvala svima koji su ustupli slike):

Muška staza - samo onaj tko je njome prošao zna zašto se tako zove... - 29.01.2012.g.

Noćni izleti na Medvednicu - najdojmljiviji je bio onaj za vrijeme "sibirske fronte" na -20C - 11.02.2012.g.

Izlet na Klek - 1.04.2012.g.

Povratak na Hahliće - naša riječka ekipa - 12.05.2012.g.

Izlet na Ravnu Goru i posjet Takošćanu - 17.06.2012.g.

Skrad, Zeleni vir, Vražji prolaz i sajam malina - 7.07.2012.g.

Piknik na Mrežnici - 4. i 5.08.2012.g.

Proslava druge obljetnice PDU - 2.09.2012.g.

Medvednicu smo posjećivali i ove godine često - 30.09.2012.g.

Izlet na Okić - 14.10.2012.g.

Izlet u Ravnu Goru i na okolna brda - susret podružnica Zagreb/Karlovac i Rijeka - 11.11.2012.g.

Zimu smo obilježili nizom izleta na Medvednicu - 2.12.2012.

komentiraj (0) * ispiši * #

srijeda

siječanj

2013

Burovit kraj godine – Svib, Trebestin i Matusajna

Izvještaj sa izleta 29.12.2012. (VO)

Bura. Kćerka vile Ilirane i Jugomira, sina boga vjetrova Stribora, boginja je suhog, nesnosnog primorskog vjetra. Ona burka valove, razgoni oblake i utire put studeni. Svatko je se plaši, osim sunčeva naroda (stari naziv za Hrvate), kojemu ulijeva snagu, zdravlje, razum i ponos. Nisam siguran za zdravlje jer je jedna naša planinarka od burice dobila upalu grla, a razum je također ponešto upitan. Kako god bilo, bura nas je dobrano išamarala dok smo se pokušavali popesti na vrhova bakarskog zaleđa.

Već nekoliko dana na Kvarneru je sijalo sunce, bilo je toplo, bez oblačka na plavom nebu. To se moralo iskoristiti za posljednji izlet u 2012. U praskozorje smo se našli na riječkoj željezničkoj stanici i krenuli prema postaji Meja. U ekipi su bile tri neustrašive planinarke, dva malo manje neustrašiva planinara i dva vodiča – psi Brili i Zula koji su glumili dio naprtnjača dok smo ih poskrivečki vozili u vlaku i kasnije u autobusu. Željeznička stanica Meja nas je dočekala s takvim naletima vjetra da smo mogli odmah odlepršati do samog Bakra. Ovaj granični dio mjesta Praputnjak u mislima predsjednika PD Uroborusa je uvijek povezan s kozama koje žive iza same stanice, ali kojih ovaj put, nažalost, nije bilo. Vjerojatno su se grijale s željezničkim upraviteljem u kućici lukavo smještenoj ispod jedne stijene koja štiti ovaj škrti komad zemlje od silnog vjetra sa sjeveroistoka.

Naš današnji cilj je popesti se na Svib, te preko nekoliko vrhova doći u Škrljevo i Sv. Kuzam. Pošto smo uspon započeli u osam sati ujutro, uspjeli smo sve dogotoviti do jedan sat poslijepodne. Kako smo se penjali kroz šumarke, a potom kamenim puteljcima kroz kršne padine Sviba, tako je bura jačala, zavijala oko naših glava i odnosila zadnje krikove iz naših glasnica. Iza leđa nam se već pokazao dobar dio Kvarnera, a titranje mjesta u daljini nije bila posljedica udaljenosti, već podrhtavanja nositelja očiju koji nije mogao normalno stajati od vjetra. Kamen po kamen, korak po korak, i eto nas pred samom vršnom stijenom Sviba (613m). Zubima smo se hvatali za stijenu, kad nam je ponestalo drugih ekstremiteta, a sve da nas vjetar ne odnese. Ipak, uspjeli smo se održati na vrhu dovoljno dugo da se fotografiramo i uživamo u pogledu koji se s ove kamene glavice pruža na Krk i Cres, Učku, Hahliće, Grobničko polje, Snježnik, Risnjak, Bitoraj, Viševicu, Medveđak, sjeverni Velebit i, dakako, cijeli Riječki zaljev. Daleko dolje, u Bakru i Kostreni, ljudi su vjerojatno uživali šetajući uz more, ni dodirnuti ovim visovima, jer su vjetrovi jenjavali samo par stotina metara niže.

Uskoro smo i mi potražili najkraći put za silazak do makadama iznad sela Krasice. Mir među šumarcima nije poremetio ni buket cvijeća koji se ostavlja nakon što netko pogine na dotičnom mjestu, a pitanja o tim laticama su se još povećala kad smo shvatili da uz njih leži i ispijena boca vina i netaknuta torba. Malo dalje smo i mi odahnuli uz domaće proizvode iz ruksaka naših planinarki – bilo je tu divnih kobasica, dimljenog sira, maslina, sušenih smokava i lješnjaka, sve dobro zaliveno domaćom višnjevačom i vinom. S ove južne strane gorskog lanca vjetrić gotovo da i nije puhao, a sunce je lijepo grijalo, pa smo ugodno šetali puteljkom s pogledom na more. Ne zove se ovo bez veze Panoramski put, a toliko je zgodan pogled da su u Drugom svjetskom ratu ovdje napravili i jedan vojni bunker.

Naš put je završio na još jednom burovitom provjetravanju na vrhu Trebestin (542m). pogled s Trebestina je sličan kao i sa Sviba, samo što su stijene još malo oštrije, a vjetar još malo jači. Ovdje je već bilo poteškoća stajati na mjestu, pa je fotografiranje ekspresno završeno a silazak među tiše šumarke susjednog vrha Matusajne (610m) bio još brži. Pokušavajući sačuvati noge skakući preko škrapa i stijena Matusajne, došli smo i do posljednjeg vidikovca današnjeg izleta.

Kako je lijepo sjediti na Matusajni, s pogledom na more, Krasicu, Škrljevo, beskrajno plavo nebo, puknutu cipelu, sunčane zrake... samo malo! Puknuta cipela? Da, predsjedniku je i cipela progovorila svoje! Đon je ostao debelo prikovan uz zemlju, ali gornji dio gojzerice odlučio je lepršati prema horizontima. Srećom, cipela se dokotrljala do kuće bez značajnijih problema.

Širokim makadamom spustili smo se u mjesto Škrljevo, popili pivicu i kavicu, te nastavili za susjedni Sv. Kuzam gdje nas je dobri vozač Autotroleja pustio da se svih sedam (petero ljudi, dva psa) veselo dokotrljamo u Rijeku.

Svima sve najbolje i puno planina u 2013.!

komentiraj (0) * ispiši * #

utorak

siječanj

2013

Prvi izlet u povijesti društva

Bilješka sa prvog izleta našeg društva
Čučerje - "Lipa-Rog" - "Gorščica" - Vidovec 28.08.2010. (JĐ)

Jutro toga dana, iako je bilo ljeto, svanulo je mračno, tmurno.
Prvi izlet je bio dogovoren.
Nije se moglo odustati.
Tu počinje priča o našem društvu.

Tog jutra nas četvorica našli smo se na okretištu u Dubravi. Četvorica potpunih stranaca spremnih na hodanje po planini. Trebao je to biti samo jedan izlet. Pa ćemo onda vidjeti što dalje. Hoće nam se uopće dati ikada više ići hodati? Ikada više zajedno? Tko su uopće ti biseri koji će se u ovakvo tmurno jutro okupiti kako bi hodali po planini? To sigurno ne može biti netko normalan... (?!), misli su to koje su se motale po glavi i autoru ovog teksta.

A ideja o planinarenju nastala je spontano, slučajno na forumu jednog portala. Na inicijativu našeg današnjeg precjednika okupila se nekolicina zainteresiranih i dogovoren je prvi izlet na istočnu Medvenicu. Ideja je bila plemenita: planinarenje, hodanje i razvijanje ljubavi prema ovom načinu rekreacije, ali i druženje i međusobno upoznavanje.

Dakle, na autobusnoj stanici u Dubravi pojavila smo se nas četvorica.
Nebo koje je sada već bilo crno-crno i preuzimalo cijelu Medvednicu zlokobno je prijetilo, kao da nas je htjelo omesti u našem planu. Uz dozu nepovjerenja stisnuli smo si ruke, stranci koji se prvi put u životu vide, samo što su ovog puta stranci kretali u nepoznato - u planinu. Nategnuta situacija, kao pri svakom upoznavanju. No nelagoda je brzo nestala. U busu koji nas je vozio prema Čučerju gdje je bio početak našeg planinarskog puta započeli smo razgovore o planinarenju i planinama i odmah se vidjelo da nas to zaista interesira, da nam je zaista stalo do toga. Oni koji su već nekamo planinarili prepričavali su događaje sa svojih putovanja. Već tada su se počeli i stvarati planovi za neke naše buduće izlete.

Bus do Čučerja došao je brzo, a blizu stanice počinje planinarski put koji vodi prema planinarskom domu koji se nalazi na uzvisini koju zovu Rog na 709 metara nadmorske visine, pa se taj dom ustvari zove dom „Lipa-Rog“. Do doma nas je pratila kiša koja je na trenutke pljuštala tako jako da je izgledalo kao da se priprema opći potop – bilo je to pravo vatreno krštenje za naš prvi izlet. Pomagali smo se kabanicama i kišobranima. No pred domom kiša je stala. Ušli smo u topli dom, ugrijali se i osušili. Nakon oko jednog sata odmora krenuli smo prema domu Gorščica (740 mnv). Tamo nas je čekala planinarka čije ime je bilo Željka (koju sam ja zvao Vesna). Ona je iskusna planinarka, ali se dovezla do nas automobilom jer njoj je ovo bio prejednostavan izlet. Htjela je svojim dolaskom pružiti potporu našoj ideji i inicijativi za organiziranje planinarskih izleta. U ugodnom društvu, uz grah, sendviče i naravno pive, vrijeme je prošlo brzo, pa smo krenuli prema gradu i spustili se u Vidovec gdje nas je čekao bus koji nas je vratio do Dubrave. Stisak ruke na rastanku i obećanje da ćemo se opet uskoro vidjeti na izletu. Tako je i bilo.

Kada danas 1.01.2013.g. objavljujem ovu bilješku sa prvog izleta koje je naše društvo održalo, sve ovo mi se čini kao naš veliki uspjeh jer i nakon gotovo dvije i pol godine od tog prvog izleta naše društvo dobro funkcionira, rekao bi - bolje nego ikad do sad, sa izletima koji su češći nego ikad do sad. Od prvog izleta do danas sklopljena su iskrena prijateljstva, rodile su se ljubavi. Bilo smo na više od 50 izleta. Kroz društvo je na planinarskim izletima sudjelovalo više od 70 mladića i djevojaka. Proživjeli smo zajedno niz avantura. Osnovali smo naše planinarsko društvo Uroborus koje planiramo razvijati i dalje. Planiramo nove izlete i aktivnosti. I jedva čekamo svaki sljedeći izlet...