Izlet na Okić dana gospodnjeg 14.10.2012.

Izvještaj sa izleta na Samoborsko gorje 14.10.2012. (IV)
(Foto IV)

Nakon kišnog i tmurnog petka i subote dočekalo nas je razmjerno mirno i stabilno nedjeljno jutro. Našli smo se na okretištu Črnomerec na parkingu od Konzuma (gdje sam ja čekala Marka koji je bio uvjeren da je mali stražnji ulaz glavni ulaz i tamo me siroti čekao). Mi smo bila jedna tura koja se sastojala od presvijetlog gospodina Marka, lorda Borne, našeg druida Lea i moje malenkosti. Druga tura je putovala busom (Krešo i Josip). Smatram da im samoća nije smetala, pogotovo Kreši jer mu je dala vremena i privatnosti da ostvari svoje dijaboličke planove.

Ubrzo smo stigli u Samobor, bilo je to oko 10.30 sati. Tamo je pala kavica i dogovor o ruti kojom ćemo krenuti u planine. Odlučili smo otići do Okića pošto nismo imali previše vremena a do Japetića i nazad bi nam trebalo više od 7 sati. Put do Okića je bio zanimljiv i prekrasan. Prvo smo stali odahnuti kraj obnovljenog vidikovca na koji su se samo najhrabriji usudili popeti! To smo bili Marko, Josip i ja. :)

Imali smo čast sresti putem i jednog daždevnjaka, to prekrasno čudo prirode hipnotizira svojim bojama. Moji hrabri dečki su čekali mene da dođem i podignem ga u ruke jer su se bojali da je otrovan, pa malo i je ali ne za ljude! Vratili smo ga na njegovu prostirku od mahovine i krenuli dalje.

Prije toga smo prešli preko Potepuhovog mostića i tamo se malo okrijepili i uživali u pogledu, potok i zvuk vode djeluju očaravajuće na dušu i uspuhano tijelo.



Josip je cijelim putem skupljao kestene pa je na kraju naše male turneje imao oko 2 kile tih slatkih bombica. (I da, pošto smo ih i mi brali s tobom čekamo neki kolač!!!)

Sve je bilo idilično dok nismo stigli tik do planinarskog doma... Tada su nam oči skoro prokrvarile kada smo ugledali hordu od 200tinjak ljudi kako kreču u šumu. Bila je to jedna dugačka gusjenica koja (barem meni) nije izgledala nimalo privlačno. Dapače, smatram da su takve velike grupe u šumi samo smetnja za divljač i svako živo biće koje u šumi obitava. Kasnije smo saznali da je to bila nekakva kršćanska grupa na nekom kajjaznamkakvom pohodu kroz šumu. I još su nam pojeli sav grah, Lea je to posebno naljutilo. :)



Nakon klope i cuge u domu krenuli smo nazad put Samobora, ali ne istim putem. Dragi moji, ovdje avantura tek počinje. Prošli smo ispod penjačkih stijena po kojim je Okić poznat u Zagrebu i krenuli prema Dragojlinom putu. Bitno je za napomenuti da ovim putem nitko od nas prije nije išao za Samobor. Dragojlin put je alpinistička staza kojom smo se spustili u Dragojlin dolac.Spuštanje stazom je bila prava avantura pošto smo se koristili svim ekstremitetima da ne frknemo u provaliju.



Tamo smo se odmorili na sedrenim barijerama kojima za vrijeme kiša teče potok.

Nastavili smo šumskom stazom ispod koje se nalazi potok. Malo smo se divili ljepoti potoka malo zgražali nad smećem koje smo zatekli na nekim mjestima. Ne ostavljajte smeće u šumi!!! Sa šumskog puta smo skrenuli na poljski i uputili se prema najbližem selu iz koje smo planirali ići za Samobor. Tu moja agonija počinje jer me čekalo minimalno 3 sata pješačenja a kukovi su me rasturali. I tako je bilo, iz jednog sela u drugo itd, itd.. Činilo se beskrajno ali su nam putem pravile društvo razne životinjice; od žaba do pura koje su bolji čuvari dvorišta od pasa. :)

I napokon smo stigli u Samobor, tamo smo se počastili kavom, čajem i kremšnitama. Simpatična teta je dala Josipu šaumšnitu gratis, valjda ga je htjela kasnije pozvat van. :) Izljubili smo se, razišli i krenuli prema Zagrebu, sretni i umorni.

Nova sezona izleta je otvorena !!

Izvještaj sa izleta na Medvednicu 30.09.2012. (JĐ)
(Foto MS * IS * JĐ)


Nakon poduže pauze i ljetnog ljenčarenja, PD Uroboros je otvorio novu (treću) sezonu izleta.

U nedjelju 30.09.2012.g. šetali smo po Medvednici. Ruta izleta bila je: Gračani (tunel) – Livada Danjka - Hunjka – Horvatove stube – Činovnička livada – Sljeme – Gračani.

U 9 sati okupili smo se na Mihaljevcu pa se tramvajem dovezli do Gračana. Popili smo jutarnju kavicu (čitaj: pivicu) u lokalnoj birtiji pa krenuli dalje prema tunelu. Pred tunelom je grupa od cca. 50-ak hrabrih i vještih GejeeSeSovaca upravo izvodila vježbe. Dok smo prolazili pokraj njih, pentrali su se pomoću užeta po zidovima tunela, visili su sa svih strana, potezali konope, izvodili spirale i neznamštosvene, bilo ih je teško gledati...pa smo požurili dalje.

Standardno, opet smo kasnili u polasku, krenuli smo uzbrdo tek oko10,30. A kad bolje razmislim - nismo ni imali namjeru žuriti, planirani povratak u grad bio je oko 19 sati.

30. rujna obilježavao se Međunarodni dan pješačenja. Medvednica je bila krcata planinarima i hodačima; od dječice i peseka do profesionalnih nabildanih sportaša i planinara pa sve do penzionera koji su se vukli uzbrdo sa štapovima. Neki penzioneri su se na Medvednici čak i zagubili toga dana, doduše uz pomoć članova PDU

Naime, na prvom odmorištu baš pred skretanje za Hunjku, tri starije dame htjele su zaobići „strmi“ put prema domu na Puntijarki pa su nas pitale mogu li smjerom prema Hunjki doći do Puntijarke. „Možžeeete!!“, rekli smo im, pa su one lijepo produžile ravnim putem. Nismo ih prevarili, tim se putem moglo do Puntijarke, na jednom mjestu nalazi se skretanje za Puntijarku, doduše ravni put kasnije postaje iznimno strm, pa je ispalo da su ustvari krenule dvostruko težim i dužim putem nego što je uobičajeni put kojeg su gospođe htjele zaobići. No one nisu pazile, propustile su to skretanje, pa, kako su nas svo vrijeme pratile, nakon nekog vremena opet su nas zaustavile i pitale gdje je skretanje koje će ih dovesti do njihovog cilja. Rekli smo im da su propustile to skretanje. Bile su ljute. Dok smo se mi cerekali i preporučili im da krenu ravno dalje prema Hunjki, one su se međusobno posvadile. Ipak nastavile su dalje strmom stazom koja i iskusnog planinara koji je u formi ostavlja bez daha. Pred livadom Danjkom skrenule su lijevo prema Puntijarki, od tada ih nismo vidjeli. Valjda su stigle žive do cilja.




Na Danjki smo odmorili. Grijalo nas je toplo jesenje sunce. Nedaleko od Danjke je Hunjka. U domu/restoranu na Hunjki pojeli smo grah/gulaš, zasladili se štrudlom i osvježili pivom. Krenuli smo prema Horvatovim stubama. Pred nama, jer smo bili na vrhu, pružao se lijep pogled prema Hrvatskom zagorju. Spuštanje (ili penjanje) Horvatovim stubama, tim u kamenu isklesanim prirodnim stepenicama pravi je doživljaj. Polako, stubu po stubu, jer poneka se i klima, spustili smo se do pećine Medvednica u kojoj smo pronašli i dark room. No, s obzirom da su na izletima zabranjene avanture, nastavili smo brzo prema dolje i 500 Horvatovih stuba spustilo nas je do potoka gdje smo tražili rakove, koje smo samo slikali pa vratili u potok, pa smo onda opet krenuli gore uzbrdo strmom stazom prema Sljemenu. Cijelim putem uživali smo u plodovima jeseni koje su neki od nas neumorno slikali. Gljive, cvijeće, razne bobice, mahovine, kukci, smeđi listovi i krošnje drveća, trave, travke i travčice... Jesen je stigla.






Ispod Sljemena odmorili smo kraj drvene kućice u kojoj smo se osvježili pićem. Vrijeme je prošlo tako brzo, a s obzirom da se približavala noć nismo stigli supustiti se do Medvedgrada kojeg smo namjeravali posjetiti jer se tamo održavala manifestacija Srednjovjekovni dani na Medvednici. Šteta, baš smo misli učini je gay-friendly događajem

U Gračane smo se spustili Lojstekovom stazom preko doma Runolist. Taj nas je jednostavan put doveo do grada na mjestu točno iznad tunela. U gradu smo bili točno po planu u 19 sati.

Bio je ovo još jedan dobar izlet. Ovaj put na izletu je sudjelovalo 10 nas + jedna četvernonožna planinarka koja nas je uveseljavala cijelim putem. Dvojica su se prvi put penjala, nisu se pretjerano žalili. Očito im je bilo dobro. A jedan od nas prvi put se uopće pridružio društvu, preživio je i nas i planinarenje i nadamo se da ga vidimo opet, i da se svi vidimo opet svi na nekom sljedećem izletu u još većem broju.