Rusov pohod 2012

Izvještaj sa Rusovog pohoda na Medvednicu 21.04.2012. (JV)



Kada je Antun Željko Matišin-Rus uz pratnju svojih planinara iz planinarskog društva "Nikola Tesla" krenuo u osvajanje vrhova Medvednice nije ni slutio u kakovo će to pentranje izrasti 20 godina kasnije. A ove godine po prvi puta na Rusovom pohodu sudjelovalo je i naše planinarsko društvo "Uroboros".




Sakupljanje pentrača na parkiralištu kod potoka Bliznec bilo je impresivno. Jedan dio naše vrle skupinice odlučio se za kupovinu iskaznice i sakupljanje memorabilija, dok se drugi dio, lucidniji rekao bih, odlučio za pronalazak birtije! Već tada došlo je do određenih teškoća jer smo poput pravih planinara predali vodstvo najupučenijoj osobi koja nas je naravski odvela u suprotnom smjeru od birtija pa smo se morali vraćati. Ali to je neka druga priča koju ovdje ne treba spominjati i djelom je zatvorena za javnost! Točka.

Drugi dio skupinice otišao je pljunuti 30 kuna na karticu za žigiće i stereotipne komentare članice PD "Ah, dečki baš šteta što ovdje nema dovoljno mladih cura". Obzirom da među nama nije bilo pripadnika L ili Bi populacije nije baš bilo tragično što nije bilo cura! LBT sramite se! I javite se!

Penjanje prema Njivicama počelo je standardno, uspon, uspon, uspon te još malo uspona! Možda čak ne bi bilo ni toliko naporno da hiperaktivci nisu nabili tempo toliko da su neki članovi već nakon 30 sekundi doživjeli epifaniju i direktni susret sa svevišnjim! Njivice prvi odmor (blaženstvo) i lupanje štambilja na kartice uz nalukavanje ostalih koji su milili oko nas. U svakom slučaju niš zabavno osim ponekog tipa koji trći uzbrdo ili nizbrdo. Ah, ta deca! Žvakanje tuđe sirnice/pince i čikanje par pljuga definitivno je bilo osvježavajuće za većinu nas!

Hunjka je bila sljedeći cilj! Nakon 20 minuta sjedenja na drvenim klupicama krenusmo put Hunjke uz standardno pentarnje i borbu s vukovima na anfetaminima koji jurišaju naprijed! Nakon nekoliko moždanih i srčanih udara izvalili smo se na suncem okupanoj livadi Danjki. Na suncu je bilo vrlo sunčano i to je grijalo naša povremenim sjevercom ohlađena tijela. Standardna spika na odmoru i zdrave navike nekih članova morale su se ispoštivati. Duhanska je industrija u krizi i treba joj pomoći! Danjka pa Hunjaka i blagoslovljena pita od sira i bučnica i pita od šumskog voća te ostale delicije i naravno piva osnažiše nas u potpunosti.

Nakon višesatnog glasanja o nastavku puta prema Sljemenu odlučismo se za Sljeme. Put do Sljemena začuđujuće lagan i brz. Biciklisti koji prolaze pored tebe kao na Jarunu i ugražavaju tvoju sigurnost su neka druga priča. Zakaj se ni jedan nije zaletil u mene, sudbo kleta!?

Sljeme, runolist, kiša, dirindaj. Stigavši na Sleme od sunčana vremena iznenada nasta kiša koja nas je potjerala prema domu „Runolist“ gdje su ostali planinari slavili završetak ture i lupali žigove, uzivali u ritmu muzike za ples i gužvi poput tramvaja u 7 sati izjutra. Naravski svi su mirisali na YSL i na razglasu je bila Rihanna. Velika disko kugla palila je i žarila s plafona! Zapravo gurali smo se kroz vlažnu gomilu natopljenu kišom i znojem, kakvi smo bili i mi sami. Pokušali naći mjesto za stati i malo se zagrijati. U zraku je bilo oko 10% kisika i uz dirindaj neke grupe mladići u pedesetima i dame uživali su u delicijama. Bio je to kraj! Krenuli smo kući. Proljetni pljusak je stao. Sunce.

Proljetni snijeg na Lisini

Izvještaj sa izleta na Lisinu (Rijeka) 9.04.2012. (VO)

Bura koja je s Uskrsa na Uskršnji ponedjeljak potjerala sve oblake i ostavila beskrajno čisto plavo nebo nagnalo nas je da potražimo planinski raj u južnom dijelu Ćićarije, na Lisini. Radi se o zaštićenom krajoliku u okolici Matulja, a pošto je riječko Planinarsko društvo Kamenjak vodilo kružnu turu po Lisini, nas nekolicina odlučilo se pridružiti i tako istražiti vrhove i jame ovog kraja. Očito nismo jedini to mislili, jer se ispred doma na Lisini skupilo 40-ak ljudi, što po pojmovima PD Uroborosa nije način da se uživa u prirodi. Masovni odlasci na planinarske izlete su nam pomalo odbojni, pa se naši izleti većinom kreću oko brojke od desetak ljudi.

Grabili smo autom našeg novog člana preko zaselka Rukavac, makadamom kroz Kastavsku šumu do planinarske kuće na Lisini (710m). Radi se o staroj kući, koju su zidali 1915.-1917. ruski zarobljenici u Prvom svjetskom ratu, a koja je 1920.-ih pretvorena u planinarski dom (Rifugio Rossi). Naravno, kuća je zatvorena.

Uskoro je livada ispred kuće bila puna vozila i veseli planinari počeli su se spremati kao na ekspediciju za Himalaju. Uskoro smo krenuli, udarivši tempo preko sjenokoša i livada, šumskim putevima. Kod Lisinskih solina, uz oštre uspone, primjetili smo i da tu i tamo ima nešto snijega, uopće ne predmnijevajući što nas čeka svega par stotina metara dalje. Kiša koja je na riječkom području padala u posljednje vrijeme za Učku i Ćićariju bio je snijeg, a ponegdje je bio dubok do gležnjeva. Surfajući tako po snijegu, navratili smo i do jame Snežnice. Naravno, nije teško pogoditi zašto se tako zove, a uobičajeno zadržavanje snijega preko travnja, pa čak i u svibnju, sada je bilo sasvim nezanimljivo pošto je snijeg blistao na sve strane, a posebno je lijepo bilo gledati ga na krošnjama crnogorice u odsjaju plavog neba uz ugodnu temperaturu.



Penjući se kamenom stazom, uz ponešto snijega što s borova padne za ovratnik, stigli smo na vrh Lisinu (1185m). Uz sjeverni vjetar smo se malo zadržali na ovom šumovitom vrhu i ubrzo krenuli prema sedlu koje se potom uspinje lijepom zasađenom šumom do najvišeg vrha lisinskog područja Šije (1234m). Nekad se ovdje sterala livada, a nakon Drugog svjetskog rata cijelo ovo područje pošumljeno je jelama, te nema pogleda. Uskoro smo se spustili na livadu Vodičku plasu gdje je snažan izvor pitke vode. Zbog toga smo bili na oprezu ne bi li vidjeli neku divlju svinju, a jela s veprovinom su nam se samo nizala u glavi. Iako je vodič rekao da je vidio ovdje divlje svinje, na cijelom putu smo samo primjetili jednog zekana koji je pretrčao preko ceste. Vodička plasa nalazi se ispod vrha Vodička griža, ali nevoljki članovi Uroborosa bojkotirali su uspon i proveli pola sata uz izvor.

Povratak tzv. bijelom cestom prema domu vodi pored mjesta pul Žejanki, jame u koju je prema legendi ubačena u Drugom svjetskom ratu žena iz sela Žejane. U ovom dijelu šume bila je i improvizirana partizanska bolnica, a kad su Talijani saznali za nju srušili su je i zapalili. Jama je nekoć u sebi imala vode, pa se pretpostavlja da, ako i jest u nju bačena Žejanka, njezino je tijelo najvjerojatnije završilo u moru, jer većina jama ima podzemnu poveznicu s Prelukom, između Rijeke i Opatije.

Ovaj divan izlet tako je završio općim oduševljenjem prisutnih, a vjerojatno i posljednjim ovosezonskim snijegom.

Plan izleta: travanj - svibanj - lipanj 2012.

Pristupnica

Pristupnica u članstvo Planinarskog društva "Uroboros"

Kolijevka hrvatskog planinarstva i alpinizma

Izvještaj sa izleta na Klek 1.04.2012. (MT)

Prvim danom travnja Uroboros se uputio na jednu od najljepših planina Hrvatske. Iako se u početku činila kao neslana prvoaprilska šala, ranojutarnji snijeg i hladnoća u Zagrebu nisu nas omeli da se, željni avanture, uputimo na dugoplanirani proljetni izlet na Klek. Usprkos tome što je neke uplašio iznenadni snijeg, upola manje od planirane ekipe stiglo je, bilo autoputom, bilo željeznicom, na rubni dio masiva Velike Kapele, gdje se, kao čuvar zaštitnik grada Ogulina, smjestio magični Klek.

Nakon neduge vožnje mokrim autoputom na kojem su neki bjesomučno psovali snijeg iz sveg glasa, stigosmo u Frankopanski grad i okupili se naravno, uz početnu okrijepu.

Svojom visinom od 1182 metra i dužinom hrpta od 4 kilometra, mamila nas je planina dok se sedmoro nas trpalo u auto i pokušavalo izbjeći pozornost prometne policije, dok smo kretali prema Vučić selu, omanjem mjestu tik do Ogulina gdje smo parkirali auto i spremili se za osvajanje vrha. Neobično zidano zdanje hrđavih metalnih vrata označilo je početak puta, a neke fanove Tolkiena podsjetilo na vrata Morije (slučajnost?). Makar odaje drugo obličje s obzirom s koje mu strane prilazite, vrh Kleka je 200 metara visoka okomita stijena odasvud prepoznatljiva izgleda.





Početak puta nas nije dočekao glatko. Poveće strmine dobro su nam zapaprile početak na kojem smo se već dobrano uznojili, a sunce koje je silno granulo kroz oblake nam je sjećanje o jutarnjem snijegu skroz izbrisalo iz pamćenja. Putujući tako šumom „Striborovom“, obilje vjesnika proljeća šarenilo nam se pod nogama dok smo, korak po korak, svladavali prve rute. Uz ponekog planinara i kojeg haskija na putu, tu i tamo nam se pred očima znala pomoliti i oveća livada ili proplanak gdje smo uhvatili zraka, promatrajući osamljene kućice i vikendice u idili stoljetnih šuma.

Vijugavi su nas putevi kroz smilje i bosilje vodili po brežuljcima dok konačno sa ovećeg brda ne ugledasmo vrh Kleka ravno pred sobom, gdje se s jedne strane zelenio gustom šumom, a s druge strane smrznuo od vjetra koji je ledom okovao i zabijelio šture grane prorijeđenog drveća.

Dobro je poznato da se Klek zove i Usnulim divom, kojemu je vrh glava, a dvije omanje planine stopala koje strše uvis.

Kako kaže mit, Bog je gromovnik Perun sebi za ženu odabrao jednu mladu divku, s kojom se bio susreo pri svome pohodu u carstvo divova. Među divovima najveći je ugled uživao div Svitogor koji je iz zamišljenih Svitogorskih dvorova u svemu ravnao svijet te davao svijetu svjetlost i toplinu. Svitogorova kćerka, divka Strijelka, svijetlo i umiljato biće živjela je u svitogorskim dvorima, ali nikako nije trpjela silnike divove, a osobito je mrzila okrutnog diva Leđana, koji je za njom žudio. Jednom, kada je mladi bog gromova i munja Perun došao u susret sa Strijelkom, ugledavši u divnoj mladoj divki svu milinu i dobrotu, isprosio ju je od njenog oca diva Svitogora i vjerio se s njom. Strijelka mu postade ženom, i tako se iz divke preobrazila u božicu Peruniku, kojim imenom je nazivao Perun.

Dok je Klek bio jedan od naših starih slavenskih bogova koji se vrzmao oko žene Perunove, a taj ga je silnik počeo goniti. Klek je bježao, sve se više umarao i na mjestu današnje planine Perun ga je sustigao i strijelom pogodio u nogu. Od umora i boli, a posebno od straha Klek je pao i skamenio se. Otud lik Kleka kome se vidi glava, skvrčene noge i uzdignuta stopala, one spomenute stijene Klečice. Od krvi koja je isticala iz Klekove noge nastao je Klečki potok. Taj potok nikada ne presušuje. Ima četiri imena. U vršnome dijelu podno stijene Kleka naziva se Klečki potok, u srednjem dijelu gusto obrašten šumom bukve zove se Crni potok, a u donjem dijelu Rakov ili Marin potok. Ulijeva se u rječicu Vitunjčicu. Još i danas u njemu obitava potočna pastrva i potočni rak. Taj potok do sela Turkovića ima status pitke vode.





Od brda na kojem se prisjetismo priče o Perunu i Kleku, još je malo nedostajalo do planinarskog doma, uz koji postoji zanimljiva praksa. S obzirom da se do doma ne može nijednim prijevoznim sredstvom (osim helikopterom) postoji praksa opskrbe doma hranom, pićem i ostalim sredstvima na „upregni na se“ način. Vezano uz to, zanimljivo je iskustvo planinarima iskusiti doživljaj nošenja ovećih cjepanica barem jednim dijelom staze od prvih kuća do doma. Neki od nas guštali su u takvome naporu, stupajući zadnjih dvadesetak minuta strmim stazama s cjepanicom pod rukom ili na ramenu do table „Dobrodošli u carstvo Klečkih vještica“ koja se nalazi pred samim domom. Prema narodnoj predaji, vrh Kleka je sijelo vještica, koje su svojevrstan simbol Kleka i Ogulina.

Vezano za to, stara legenda kazuje da se za olujnih noći na Kleku okupljaju vile, vilenjaci, ali i vještice koji u ponoć plešu kolo i pjevaju. Poznati je slovenski istraživač Janez Vajkard Valvasor zabilježio narodno vjerovanje stanovnika Ogulina da se za vrijeme olujnih noći na samom vrhu Kleka, u ponoć skupljaju vještice, vile planinkinje, vilenjaci iz cijelog svijeta, a njihovo kolo i vrisak dopiru do samog grada. Klečke vještice su optužene da kuhaju tajnovite trave i ulja, mažu se njima, lete na Klek ili jašu slugu do vrha, gdje satima plešu u kolu vještičje plesove, pustoše gostionice te usmrćuju muževe i proždiru djecu.

Jedna narodna predaja kaže da se izgled Kleka povezivao i znao opjevati kao Kraljević Marko koji je tu legao da spava, dok druga predaja govori da se u unutrašnjosti vršne stijene, na velikoj hrpi dukata leži, u zmiju pretvorena, lijepa kraljevna. Stijena se otvara svakih sto godina, a ako se u to vrijeme nađe hrabar momak i poljubi zmiju, ona će se istog trena pretvoriti u prekrasnu djevojku spremnu udati se za odvažnog i hrabrog momka, a hrpa će dukata biti miraz.

Uz pokoje iće i piće u domu, odmarali smo ponad table gdje smo mogli pročitati kako je Hrvatsko planinarsko društvo osnovano upravo na ovome mjestu davne 1874. godine (što je Hrvate učinilo devetim narodom planinarskog svijeta, a prvim u ovome dijelu Europe), a Hrvatski planinarski savez tradicijski je i pravni nasljednik Hrvatskog planinskog društva kojemu se Klek nalazi u znaku.

Do vrha nas je dijelilo još samo zadnja etapa, koju smo, izmoreni, najteže prevalili. No, korak po korak, obilazili smo špilje, strme stijene i trusne strmine, ne bi li preko stepenica, sletišta za helikoptere i penjanja sa sajlom konačno stigli na vrh. Ogoljena sa svih strana, u promjeru nekih desetak metara, strašila je Klekova glava ponad svih brežuljaka, samotna uvis poput najveće planine svijeta. Osjećaj koji nam se tada rodio u srcu pregazio je bol u nogama.





Požurismo prema Ogulinu istim putem kojim smo išli u susret vrhu te smo znali tu i tamo poljubiti ledinu i uhvatiti dah. Na putu spazismo i vatrogasce koji su kontrolirali omanju vatru da se ne otme kontroli.

Otpratili smo predsjednika i jednog člana na vlak, malo skrenuli s puta autoceste i nesvjesno krenuli prema moru, no u pravo smo se vrijeme sjetili krenuti nazad u realnost pravim putem i stigli kući oko 22 -23 sata.

Ostavljajući za sobom prirodu gdje caruju bajke Ivane Brlić Mažuranić, gdje su Frankopani stolovali te za olujnih noći motrili vještice na glavi staroslavenskog diva, krenuli smo u planiranje sljedećeg izleta.

P.S. kamera pred ulazom u dom je na ovom linku, ako netko poželi voajerski gledat vještice kak plešu http://radioklub-ogulin.hr/kamera/klek.html

P.P.S. „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina“ Predsjedniku napomena: Ahileja je ubio Paris, a ne Zeus :)