Marketing
Burovit kraj godine – Svib, Trebestin i Matusajna
Izvještaj sa izleta 29.12.2012. (VO)
Bura. Kćerka vile Ilirane i Jugomira, sina boga vjetrova Stribora, boginja je suhog, nesnosnog primorskog vjetra. Ona burka valove, razgoni oblake i utire put studeni. Svatko je se plaši, osim sunčeva naroda (stari naziv za Hrvate), kojemu ulijeva snagu, zdravlje, razum i ponos. Nisam siguran za zdravlje jer je jedna naša planinarka od burice dobila upalu grla, a razum je također ponešto upitan. Kako god bilo, bura nas je dobrano išamarala dok smo se pokušavali popesti na vrhova bakarskog zaleđa.
Već nekoliko dana na Kvarneru je sijalo sunce, bilo je toplo, bez oblačka na plavom nebu. To se moralo iskoristiti za posljednji izlet u 2012. U praskozorje smo se našli na riječkoj željezničkoj stanici i krenuli prema postaji Meja. U ekipi su bile tri neustrašive planinarke, dva malo manje neustrašiva planinara i dva vodiča – psi Brili i Zula koji su glumili dio naprtnjača dok smo ih poskrivečki vozili u vlaku i kasnije u autobusu. Željeznička stanica Meja nas je dočekala s takvim naletima vjetra da smo mogli odmah odlepršati do samog Bakra. Ovaj granični dio mjesta Praputnjak u mislima predsjednika PD Uroborusa je uvijek povezan s kozama koje žive iza same stanice, ali kojih ovaj put, nažalost, nije bilo. Vjerojatno su se grijale s željezničkim upraviteljem u kućici lukavo smještenoj ispod jedne stijene koja štiti ovaj škrti komad zemlje od silnog vjetra sa sjeveroistoka.
Naš današnji cilj je popesti se na Svib, te preko nekoliko vrhova doći u Škrljevo i Sv. Kuzam. Pošto smo uspon započeli u osam sati ujutro, uspjeli smo sve dogotoviti do jedan sat poslijepodne. Kako smo se penjali kroz šumarke, a potom kamenim puteljcima kroz kršne padine Sviba, tako je bura jačala, zavijala oko naših glava i odnosila zadnje krikove iz naših glasnica. Iza leđa nam se već pokazao dobar dio Kvarnera, a titranje mjesta u daljini nije bila posljedica udaljenosti, već podrhtavanja nositelja očiju koji nije mogao normalno stajati od vjetra. Kamen po kamen, korak po korak, i eto nas pred samom vršnom stijenom Sviba (613m). Zubima smo se hvatali za stijenu, kad nam je ponestalo drugih ekstremiteta, a sve da nas vjetar ne odnese. Ipak, uspjeli smo se održati na vrhu dovoljno dugo da se fotografiramo i uživamo u pogledu koji se s ove kamene glavice pruža na Krk i Cres, Učku, Hahliće, Grobničko polje, Snježnik, Risnjak, Bitoraj, Viševicu, Medveđak, sjeverni Velebit i, dakako, cijeli Riječki zaljev. Daleko dolje, u Bakru i Kostreni, ljudi su vjerojatno uživali šetajući uz more, ni dodirnuti ovim visovima, jer su vjetrovi jenjavali samo par stotina metara niže.
Uskoro smo i mi potražili najkraći put za silazak do makadama iznad sela Krasice. Mir među šumarcima nije poremetio ni buket cvijeća koji se ostavlja nakon što netko pogine na dotičnom mjestu, a pitanja o tim laticama su se još povećala kad smo shvatili da uz njih leži i ispijena boca vina i netaknuta torba. Malo dalje smo i mi odahnuli uz domaće proizvode iz ruksaka naših planinarki – bilo je tu divnih kobasica, dimljenog sira, maslina, sušenih smokava i lješnjaka, sve dobro zaliveno domaćom višnjevačom i vinom. S ove južne strane gorskog lanca vjetrić gotovo da i nije puhao, a sunce je lijepo grijalo, pa smo ugodno šetali puteljkom s pogledom na more. Ne zove se ovo bez veze Panoramski put, a toliko je zgodan pogled da su u Drugom svjetskom ratu ovdje napravili i jedan vojni bunker.
Naš put je završio na još jednom burovitom provjetravanju na vrhu Trebestin (542m). pogled s Trebestina je sličan kao i sa Sviba, samo što su stijene još malo oštrije, a vjetar još malo jači. Ovdje je već bilo poteškoća stajati na mjestu, pa je fotografiranje ekspresno završeno a silazak među tiše šumarke susjednog vrha Matusajne (610m) bio još brži. Pokušavajući sačuvati noge skakući preko škrapa i stijena Matusajne, došli smo i do posljednjeg vidikovca današnjeg izleta.
Kako je lijepo sjediti na Matusajni, s pogledom na more, Krasicu, Škrljevo, beskrajno plavo nebo, puknutu cipelu, sunčane zrake... samo malo! Puknuta cipela? Da, predsjedniku je i cipela progovorila svoje! Đon je ostao debelo prikovan uz zemlju, ali gornji dio gojzerice odlučio je lepršati prema horizontima. Srećom, cipela se dokotrljala do kuće bez značajnijih problema.
Širokim makadamom spustili smo se u mjesto Škrljevo, popili pivicu i kavicu, te nastavili za susjedni Sv. Kuzam gdje nas je dobri vozač Autotroleja pustio da se svih sedam (petero ljudi, dva psa) veselo dokotrljamo u Rijeku.
Svima sve najbolje i puno planina u 2013.!
Post je objavljen 02.01.2013. u 10:13 sati.